Mirko Popović | (Ne)zadovoljstvo spoznajnim

prepoznali smo se
iako smo izgledali posve drukčije
od naših prvih snova

odjevena u čežnju
nešto me pitala iz jednog
od sedam okamenjenih ogledala
ali svaku su njenu riječ bezprijekorno gutali
neki modri vali
udarajući o stijenje
kao stoljećima vježbana koreografija
čiji je eho stizao
sa svih strana: 
hoćeš li me čekati?

umjesto odgovora prolazio sam
kroz bivše živote
dio po dio otkidao od vječnosti
odljepljujući godine sa lica i pitao:
hoćeš li biti samo
dio po dio nestajanja
ali zauvijek ostati
u istoj onoj haljini
izvezenoj krinovima 
što prvi put su
na tvojim obrazima
plamtjeli rumenilom

prepoznali smo se
na nepoznatom peronu
s kojeg su tekle
rijeke ljudi
i bez riječi se razdvajali
u neubranim
zrcalnim zorama

               

Mirko Popović | Ton u prostoru, II

 

budi li te reski huj korakā
pod hladnom mjesečinom

nitko ne pita
tek zijev prozora
ta nezgrapna spodoba
u trenu i bez milosti
prostre te preko šiblja
preko krošnjatih lipa

prozor te kao daljina upija

samo nemir diše

s Neodređenim-U-Tebi

i čini ti se da sanjaš

sterilnu bjelinu golih
sobnih zidova i znamenja
prostora niz pločnike

pod hladnom mjesečinom

Mirko Popović | Prva ljubav

na rastanku s djetinjstvom
rumenije i nepobjedivo
cvali su makovi

pred tvojim drhtajima
zastajao sam sebi nepoznat
bez pitanja u kojim su snima
igre dječje nestale

eve smo nježno pitali
zašto su im sve crvenije usne
gdje im je skrivao stid
sve nabubrenije želje

a sve toplija tijela
rasla su u našim očima
usplahireno bježeći
da bi se u ljetna predvečerja
žudno vraćao i plašio
naše prve ptice

Mirko Popović | Ima dana

ima dana kad
usnuli sati
postaju pjesma
drugujem sa njom
kao bakin daleki sirius

ne čujem ga ali šutim
dok se izlizanim krajobrazom čuje
njezin eutanazirani glas

ima dana
kad mrtva priroda zaigra
kad obris dunje vene
na dnevnom vjetru

ima dana
kad riječ kao ugrušak
usnula plamti
i ne znam
ispisuje li se
ili gubi
pa sričem neznana imena
i zvjezdanim plaštem
pokrivam ih kao jedinu nadu

Mirko Popović | Prva ljubav

 

na rastanku s djetinjstvom
rumenije i nepobjedivo
cvali su makovi

pred tvojim drhtajima
zastajao sam sebi nepoznat
bez pitanja u kojim su snima
igre dječje nestale

eve smo nježno pitali
zašto su im sve crvenije usne
gdje im je skrivao stid
sve nabubrenije želje

a sve toplija tijela
rasla su u našim očima
usplahireno bježeći
da bi se u ljetna predvečerja
žudno vraćao i plašio
naše prve ptice

 

Mirko Popović | Ima dana

 

ima dana kad
usnuli sati
postaju pjesma
drugujem s njom
kao bakin daleki sirius

ne čujem ga ali šutim
dok se izlizanim krajobrazom čuje
njezin eutanazirani glas

ima dana
kad mrtva priroda zaigra
kad obris dunje vene
na dnevnom vjetru

ima dana
kad riječ kao ugrušak
usnula plamti
i ne znam
ispisuje li se 
ili gubi
pa sričem neznana imena 
i zvjezdanim plaštem
pokrivam ih

kao jedinu nadu
  

Mirko Popović | Uz nijanse bezbojne infuzije

 

Pred san dojmio me
šapat trave što se kao val
ulijeva u bolničku sobu
Ne znam zašto ga

ne željeh pokositi

niti utišati ni zašto se sjetih
ljubavnog pisma
od prije mnogo godina
kojeg je u jednoj
od zaboravljenih ladica
izbrusilo beznađe
U nedostatku cigareta
i u navali glasne tišine
među bijelim zidovima
melankolično ga ispratih
među zvijezde
da ozvuče te nenapojene
jalove priče

Pred san utihnuo je sat
i netko je neznan
glasno čitao poeziju
kao da oživljuje retke
poznatog romanesknog uratka
I sinoć sam u toj disonanci
u toj neobičnoj radosti
uspio prevariti sebe
da sam sretan spoznajući
kako krvare davna proljeća
dok mi mileniji bruse čeljust
a ja postajem oblutak i žal
pod krikom ptice koji ne pita
otkuda si kamo si zašto si što si

Pred san zagrljen zanosom
slušam kako sa nekih vrata
bolničke sobe
jedna sestra smješkom
demantira moje uvjerenje
da se neće više zanjihati
muk eonā niti iz smrtnog svemira
rasti tkivo koje oblikuje ljubav
koje rađa nostalgiju
koje oplođuje misao                                    
koje udahnjuje svjetlost oku

Mirko Popović | Glasovi koji su otputovali

 

Oboje znamo da su otplutali
polomljeni svjetovi a ja se pitam sred njena oka
upisanog u koru prolaznosti zašto se onda
tako lako odmičemo i u prošlost i u budućnost
Oboje znamo da su otputovali oni koji
u kaosu mogu čuti harmoniju  

Pustite da je zovnem dok napušta
New Jersey u trenucima dok
seoskom stazom ostavljem tragove
Pustite da je dodirnem iz metafizičkog centra svijeta
da zov naseli zajedničko nebo
ponad praznih perona i da tē aveti
smire njeni koraci
Molim Uzroke i Posljedice
iako ne znam koliko kaosa ima u harmoniji
iako ne znam tko je priljubio lice
na prozorsko staklo i u sjećanju se
na mene smiješi

Oboje znamo da polomljeni su
naši svjetovi i zanosnim lutanjem
uzburkali bît doticanja
u tako dugim snovima

Mirko Popović | Koje jastvo

koja ti je rana
jednom
glagol
živjeti
ostavila kao ametist
i pokazala put:
ustraj
u trošnoj i velikoj
knjizi vremena

koja ti je samilost
jednom
o glagolu
trpjeti
zborila:
bezmjernim tajanstvom Uma
listaj neumorno
ne osvrći se
na zemaljske sate

koja ti je sloboda
jednom
plamičkom nade
kao obmane ljudske
lice i naličje otkrila:
zagrli glagol
biti
u blještavilu
lažnih pijedestala
u sljepilu umornih
ozari lice
nad obespravljenim
nad zalutalim
stranama svijeta
nad umornim kolijevkama
svih nedužnih

Mirko Popović | Jutarnji voz

 

svakoga jutra
prvi otvara oči i pita
koliko je sati
kao da netko u njemu
oživljava zaborave na vrijeme
kad su ga budili jutarnji vozovi 
i odnosili mu mladost
u drvenik u mostar u ston
u frankfurt u veneciju 
u davno proživljen zaton

svakoga jutra

njegove se boje pretaču
kao na noćnim razglednicama
još zalijepljenim po starom ormaru

dok šutim kao kišni dani

on broji laste glasno se čudi što su
ovoga proljeća uranile 
doista pitam se kad smo
postojali mi ili je samo u nama
postojalo i otputovalo vrijeme

svakoga jutra
čeka da ispod prozora protutnji
onaj brzi ploče-sarajevo-zagreb
ali ne zna je li to doista bio
njegov život ili se samo spotiče
o davno pokošene snove

Mirko Popović | Znaci u zamkama

 

i kad u sneno ljeskanje vôda
isplove tvoje krhke barke

bez kormilara

i kad nad njima vječno
ostane gašenje zvijezda
u prahu svih spoznaja

bude šutnja

nije važno hoćeš li
znati pitati što je bîtak
u privremenosti
ljudskog boravka

na svijetu

Mirko Popović | Daleko nebo

Nešto si htjela reći
ili su gore odjeknule

Ja cvjetao sam
pod tvojim prozorom

Ti si u travi zelenoj
ležala i po nebu crtala
moje lice

Htio sam ti nešto reći
ili je netko u meni
otvarao sve prozore
tražeći boje
tvoga sna

Mirko Popović | Bajka

ispraćao si ptice
što prelijeću kvart
a kad se okrenuh
nestajale su na horizontu
i ne znam je li tiho počela kiša
ili ti je krošnja obližnje trešnje
u oku šutjela
kao kišna svjetlost
koja puni oči kao u mostaru
jednoga ljeta

druga slika ti je nestajala
na bečkoj panorami
nisam mogao vidjeti
koga ispraćaš samo sam
promatrao ljude što izlaze
iz podzemne i
u mome oku nište
tragove za sobom

kad se okrenuh jesi li
čekao nekoga (s jabukom
i novinom u ruci)
ili si promatrao ptice
što prelijeću kvart
i nestaju na horizontu

u drugom času silazim ti
s one strane vremena
u kojem bratova sjena zamiče
za stablo jasenovo
i pronosi rukovet ljeta
dok miriše na kišu
dok me sestra ljubi
očima straha
jer grmi iz daljine
kao nad zemljom
onulom tonulom
potonulom
pod pločnike

Mirko Popović | Imeđu nas

Čempresi katkad
sa slike nijemo
silaze s brijega
i rasporede se
kao brodovlje
oko moga uzglavlja

Ako progovorim
odmrznut će se
nebeska pučina
brodovi će potonuti
u mom oku