Oleg Antonić | Svemir

kambijska mreža što s neznane ravni dosegne točke pred čulima skromnim

zaprete putem svoj nedogled plavni pa osvane ovdje tek s tragom drobnim

gdje čini se rupa tamna i gluha narijetko posuta otiskom duha

u stadiju zrelom taj stvor jest vrulja s arteškog srca što toči suštinu

kroz usplođe kori gdje povratno kulja s nabora svjedoči presahlu tminu

zahvalno zahvalnom tu grije stranu ne dižuć protoku nikakvu branu

osim kad ugrušci sjena u tvari hite zauzlati gledištem suzu

predanim naporom brojati stvari da šašava maglica smijeni meduzu

proglasiti prašinom svoj rodni prag dok beznačaj postaje mio i drag

tad pušljiva svjesnost u čarnost će zvijezda dahnuti propast od bolnog venuća

preorati Tijelo vlastita gnijezda ne bi li ponikla sitna nagnuća

množeć vještake u poslu zlom što razbuca dosljedno rođeni dom
strujanja nasušna izvrgne ruglu dok prelijeva ljubav u zanosnu pizmu

jurišnim bodljama na svakom uglu dostavi sljepilu blješteću šizmu

pa trune i dršće od ispraznog mara htijuć raščijati hiljadu šara

kao da titra bez staze puta u mliječnome solumu gipke teksture

niječući eter da humusom pluta ta kvrgava voćka ljupke strukture

zar glumi da glumi razmrvljen slap gdje svaka je čestica smrznuta kap

ma vidi tu krinku taj zaludni napor hinjenog mnoštva da zavara oko

ta tko bi još htio u nadzemni zatvor na suhom da sanja žilje duboko

gle što se šepiri po šumi širom o kako se šarenim hvasta mundirom

kambijskoj mreži što s neznane ravni dosegne točke pred čulima skromnim

poništi sitnežju nedogled plavni pa zastane ovdje tek s tragom drobnim

gdje nastane rupa tamna i gluha narijetko tinjajuć utiskom njuha

* Gdjegdje se u tekstu začuju taktovi „Ježeve kućice“ Branka Ćopića i šutnja „Slapa“ Dobriše Cesarića.

** Tekst duguje postojanje pjesmi „Voćnjak“ Dejana Ivanovića (Kvaka; 13. travnja 2020.)