Oleg Antonić | Rađanje krošnje

rađa se krošnja zwischen Tag und Traum;

dotakne venuće ljuljačka na vjetru;

doima se jalov faustovski naum,

beznadno vjeran Prokrustovom metru.

Negva je zȏru strah od iskoraka,

uskotračnom umu sudba prsa kruti;

slušajući svoga mračnog potkornjaka

središt smo svijeta. Krošnja tada šuti.

Uznosi hrđu rascvjetano jastvo;

baždari se milost zelenila zlatom;

u tlu dok nam trune beskrajno bogatstvo

s Golgote trnje ovija nas plahtom.

Dotakne Boga ljuljačka u čudu

mikoriznom hifom kad k žilištu klekne,

zaroni kroz korijen prema vrelom studu,

točki gdje čistost zvonko uvis jekne:

navireš krošnjom, kipti Corpus Christi;

kapilarno svemu dijele svete grudi;

nadaje se Glazba, mrijeste pijanisti;

na Tijelu kora; grane; mladost; ljudi;

 ______________________________________________

* Tekst duguje postojanje pjesmi „Drveće volim“ Božice Jelušić (Kvaka, 23. srpnja 2020.), odakle u obrnutom redoslijedu posuđuje slike, ritam i suzvučja, kao i citat iz Rilkeove pjesme.