ponedjeljak, 24. kolovoza 2020.

Oleg Antonić | Rađanje krošnje






rađa se krošnja zwischen Tag und Traum;
dotakne venuće ljuljačka na vjetru;
doima se jalov faustovski naum,
beznadno vjeran Prokrustovom metru.

Negva je zȏru strah od iskoraka,

uskotračnom umu sudba prsa kruti;
slušajući svoga mračnog potkornjaka
središt smo svijeta. Krošnja tada šuti.

Uznosi hrđu rascvjetano jastvo;
baždari se milost zelenila zlatom;
u tlu dok nam trune beskrajno bogatstvo
s Golgote trnje ovija nas plahtom.

Dotakne Boga ljuljačka u čudu
mikoriznom hifom kad k žilištu klekne,
zaroni kroz korijen prema vrelom studu,
točki gdje čistost zvonko uvis jekne:

navireš krošnjom, kipti Corpus Christi;
kapilarno svemu dijele svete grudi;
nadaje se Glazba, mrijeste pijanisti;
na Tijelu kora; grane; mladost; ljudi;


 ______________________________________________


* Tekst duguje postojanje pjesmi „Drveće volim“ Božice Jelušić (Kvaka, 23. srpnja 2020.), odakle u obrnutom redoslijedu posuđuje slike, ritam i suzvučja, kao i citat iz Rilkeove pjesme.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.