Sve više se povlačim u sebe. Ja koji sam uvijek nasmijan i veseo, razgovorljiv, sad sam utihnuo. Valjda to ide s godinama, sa zrelošću. Ona traži razlog, boji se nesporazuma, a ja kažem samo pusti, proći će me, nema to veze s tobom, to je nešto moje, od prije...
***
Otac je vikao na svog mlađeg pašanca:
- Dušane, ne govori to malom, ne budi lud!
- Što to, tata, tetak Duko kaže da ću ja doći preko brda i upucati ga?
- Ma, on je malo popio. Idi se igrati s Jovicom i Pericom.
- Marijane, ja to bez veze. Znam da ste nas vi spašavali, ali bilo je strašno, zbjegovi i to...
Poslije mi je, godinama, uvijek s blagim smiješkom, tetak Duko stalno spominjao brdo.
Kad je moj otac umro 1971., na splitskom Lovrincu tri pašanca i šurjak nosili su kovčeg.
Moja lička baka Boja umrla je 1987. Njoj, koja je svakog od 17 unuka ljubila kružno po cijelom licu i govorila 'rano moja, na sahranu je došlo cijelo mjesto, pravoslavci i ono malo katolika. I četvero djece njene pokojne sestre koje je ona odgojila uz svojih šestero, bez muža, ikoga, nepismena, uz sve patnje, gladovanja, ustašluke.
Alan je došao iz Francuske, nikad ni prije ni poslije nije dolazio.
***
Kad sam poslije ovog zadnjeg rata u Beogradu vidio Duku, prvo što je rekao bilo je - Što sam ti ja govorio?
- Kako je bilo?
- A, kako! Odvodili su sve na položaje, i nas stare, i govorili gdje mi zalegnemo, tu nitko neće proći. Nadao sam se da ti nećeš doći, ali došli su tvoji.
- Koji moji?
- Tvoji. Kad su došli, natjerali su nas da letimo. Nismo znali ni što se dešava, glavonje su prvi utekli, a mi smo spašavali golu guzicu. I sad ovdje životarim, dolje je sve spaljeno. Jedino će me tamo sahraniti, gdje ću ovdje u tuđini?
- Kako je bilo?
- A, čuj! Došli neki ljudi sa strane, domaći gelipteri, kabadahije, lezilebovići uz njih se osokolili, počeli silom provoditi neku svoju pravdu. Tko nije bio s njima, bio je protiv. Nije tu bilo neke pameti, moralo se slušati ili ode glava. Ove naše Hrvate čuvali smo koliko se moglo, pljačkalo se, sililo, tako.
- A naši?
- A, čuj! Što se ima reći? Svi smo bili skupa, jedino su Jovica i Perica iskočili.
- Dođu li?
- A, čuj! Sad poslije svega ne znam što da ti kažem. Došlo im je iz donje u gornju, sami su, srame se. S Jovicom sam bio na piću. Što da ti kažem? Izbjegava pogled, sve ti je jasno. Koliko znam od njegovih, nije okrvavio ruke, a znaš i narodnu: lopov je 'ko krade i 'ko kesu drži.
- A Perica?
- A, čuj! On je bio u pozadini, opskrba. Trebalo je namirivati to, kako, koliko, za koga? Ja sam prodao auto, on je kupio novi, skućio se. Kako, od čega? Došli su kad sam ženio sina, slavilo se, a oni su bili malo sa strane, sami. Ne treba ti sud, tvoji ti najbolje sude. Od tada slabo se vidimo, nikako.
***
Podbiokovski partizan Marijan Katić sa svojom jedinicom početkom '45. nadire kroz Korenicu. Zima je, ali nije strašno hladno kako zna biti. Čini se da će proljeće ove godine uraniti. U zraku se osjeća miris paljevine. Neprijatelj se žestoko brani, povlače se prema Zagrebu, onda Bleiburg, zna se. Baka Boja sa svojim pačićima skriva se u šumama Plješivice, desetak kilometara udaljena od Marijana. Još se ne znaju. Ona po šumama skuplja sve što se može jesti, nešto ima i oko poluspaljene kuće, tu je i kravica Rumenka. Muž Mane zaglavio je na putu za Jadovno ili Jasenovac; to se nikad neće doznati. Najstarija kćer Mara davno je otišla s Prvom
proleterskom. Zvali smo je Mara partizanka, junak. Pet godina poslije bakina kćer Dušanka, dijete bez jednog roditelja na školovanju, upoznat će Marijana, partizan koji se liječi od posljedica ranjavanja, u Beogradu. Tri godina kasnije rodit će se Ivo, a dvije godine iza njega Željko, željela ga majka. Oni će svoju priču nastaviti u Splitu, širem zavičaju njihova oca.
***
Svake godine za Prvi maj u Titovoj Korenici kod bake Boje obavezno se okupljala cijela familija. U šljiviku poredani stolovi, stolice, okreću se janjci, pije domaća šljiva i pivo, igra nogomet. Djeca i unuci, baki srce veliko k'o Plješivica. I preko cijele godine dođe se kod bake, ljeti se kupa u splitskom moru. Kad su Dragan i Željko pošli u pohode od kuće do kuće da bacaju jaja po kokošinjcima, Mara partizanka nazvala ih je jajarima, a u njen kokošinjac nisu smjeli. Velike nogometne utakmice između "Uragana" i "Tajfuna". Duško je bio svjetski prvak u lovljenu pastrvki ljeskovim štapom, ribe su bile veličine jednog metra. Rođaci se druže, pomažu, rado se viđaju. Vole se, nema nesporazuma, drže jedni do drugih. Prvi maj i sahrane okupljale su Katiće i Price. Kad je umrla moja majka, za vrijeme rata, nisu mogli doći, ali svi su bili u splitskoj šoneti. Neka čudna imena u Dalmaciji: Svetozar, Dušan, Mara, Neđa, Stevan, Dmitar, Milena, Boško.
***
Željko sa svojom satnijom iz IV gardijske brigade napreduje prema Bugojnu. Završna ofenziva pred svršetak rata. Čekaju ih niški specijalci ili netko sličan iz JA. Jaki su i jedni i drugi, ali nakon dva dana puškaranja, strepnje, straha, Željko izlazi kao pobjednik. Za njega je rat gotov. Sretan je, ako čovjek u ratu može biti sretan, što nije prodirao preko Titove Korenice.
***
Na sahrani posljednjeg bakinog sina u Korenici 2012. našli su se unuci, došli sa svih strana. Priče, sjećanja, obećanja, poljupci. Jovica i Perica nisu došli.
Na sahrani posljednje bakine kćeri u Korenici 2017. našli su se unuci, došli sa svih strana. Priče, sjećanja, obećanja, poljupci. Jovica i Perica nisu došli.
Oboje su sahranjeni na starom groblju. Novo groblje izgrađeno je pored starog. Tu se sahranjuju neki novi mrtvaci. Možda nema mjesta na starom groblju, možda se ne žele miješati, možda je tamo mekša zemlja?
***
Marko Orešković, nema nikakve veze sa svojim imenjakom partizanom, narodnim herojem ("drug je Marko hrvatskoga roda, al' je majka srpskoga naroda"), šalje poruku svojoj majci Jeleni: Doktorat završavam 1.12. pa dolazim s Grete da zajedno dočekamo 2020. Jesi li doznala išta o Jovici Joviću? Majka, slabije vidi, piše: Drahi sine, jedva čekam da vas opet bidim. Za tvog dobročinitelja Jovicu Jobića nitko nije čuo, k'o da ne postoji.
***
Bakini praunuci, njih 29, žive na tri poluotoka: Balkan, Apenini, Skandinavija. Tu su neka nova imena, internacionalna. Nikad se nisu okupili na istom mjestu, neki se ne poznaju. To nije dobro, ali život je takav.
Što ih čeka u budućnosti? Pakao rata, mir, nada? NADA.
Fotografija: Licka Pljesivica, autor Miroslav Marić
Fotografija: Licka Pljesivica, autor Miroslav Marić
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.