Tatiana Filipović | Kad bismo barem

Kad bismo barem malo pognuli glavu
Spustili taj naš uzjogunjeni ego s visina
Možda bismo tada vidjeli tuđu patnju i nemoć
Možda bi nas tada preplavio muk i tišina

Kad bismo barem mogli malo prestati mudrovati
Priznati pred sobom i drugima
da smo puni kao šipak
Unutarnjih borbi i nadanja
Možda bismo bili bolji ljudi ipak
Možda bismo vidjeli tuđe tmine, brige i unutarnja previranja

Osluhnimo svoje srce
Empatije neka bude više
Možda nekome naš osmijeh i lijepa riječ
S lica suze obriše