nedjelja, 27. prosinca 2020.

Željko Bajza | Pozornica

 

Na ovoj pozornici zastor je otvoren, klaun u kariranomu odijelu s kerempuhovskom šiljastom kapicom naklanja se pa mi kaže:- Pod povišen ili pokazalište igara na tebe čeka, ili pak možda samo gledalište od kuda se igra gleda. Cijeli život ti zapravo prolazi, glede igre praveći ili pak glede igre gledajući. Sve su to ipak samo naši uzleti i padovi. Čovjek je čas glumac, čas gledatelj. Jedanput sluga, drugi put špan, učenik ili učitelj. Ponekad Kandit, Kreont ili pak Kupido. Pozornica, međutim, uvijek na tebe čeka. I kad nosiš svoje breme miljama i misliš kako te nitko ne vidi, nitko ne čuje, nitko ne razumije, prije ili kasnije, nonens-volens, uslijedit će javno izvođenje.

Plešu anđeo, Pierot, sunčica, gondolijer, Indijanac, žuta kolombina i ja stranac u vlastitomu domu. Drama je to čija se napetost širi. – Postoji strana duše i strana puti- govorim. Ništa nije odgovorila. Koliko u šutnji može biti ljepote. Da sam duže ostao, postao bih napasnik u kušnjama vrele strasti, ugrožene bi bile njezine i moje časti. Prozborio sam na kraju samo: Ostajte zbogom, draga Margarita. Vama će biti oprošteno jer ste mnogo voljeli i ljubili. – Koliko ima ognja, koliko otrova u crnoj ženi, fatalnoj Lauri: Svijetom ravna kob, udes i Laura, pa ne može razbor pravo suditi. -Ja sam prokleta, to mi ori na dnu duše. „La belle dame sans marcy.“ Ona pusti otok osjećaja, postala je fatalnost. Još teče potok ljubavi i stradanja, zanosa i otrova. Još se pisac hrve sa zgodama i nezgodama. – A meni sad još samo šutnja ostaje- rekao bi Hamlet. 

A onda su došli pjevači, glumci i artisti. Oni komični tipovi iz jet-seta vizualizacijom žele zamaskirati svoju ispraznost tvrdeći da je i galama glazba. Ako je tišina zvuk, i mirovanje je pokret, ali nije ples. Ples je, kako kaže Isadora Duncan, najveća ozbiljna umjetnost. Geste i pokreti proizlaze iz onoga što predstava treba prenjeti. A ja na svakidašnje uživanje pripremljen, na veselo igre skazanje spreman sam. Tada smo još živjeli u jezgri. Živjeli smo život s maglama i bojama, svjetlom i sjenom, životom i smrću. Onda smo pokušali oblikovati svoj svijet. Treba vjerovati, međutim, da će muke brzo završiti. To će biti novi početak, u tome se ogleda jedan život ili jedno prijateljstvo. 

Zabava se morala dogoditi. Sve je vodilo k igri. Sve je bilo inscenirano, sve pripremljeno. Naša „Self help“ grupa postavljala je bezbroj pitanja i dvojbi, a čežnje su bile velike. Prepušten igri prirodnih zakona, glumac se ne poništava dajući sebe u predstavi. Lažni izlazak na scenu odmah će biti prepoznat. Svaka se hinjenost kažnjava. A ja sam teške role igrao lako jer bezbroj je putova između emocija i razuma. No ukoliko dobro ne paziš, za čas ti netko tepih ispod nogu izmakne i zbaci te na daske. Zato „nit prasicam biser meči nit zločincem lepe davaj reči“, a vraga nije dobro stavljati na oltar. Moja znanost, moja theoretika govori mi da mali pomaci utemeljuju dramu. Također je točno da se vola polako uči voziti, a jedan nehuman čovjek cijelu općinu može zagaditi, „a polag šentavoga ak stojiš, šentati se hočeš navčiti“. 

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.