nedjelja, 27. prosinca 2020.

Ispovijed jedne čitateljice

 

O romanu "Slijepa ulica" Jane Frey

Piše: Mirjana Mrkela 

Kad je dosta 

Imam prijatelja koji voli puno jesti. Uživa ako mu napunim tanjur, a na pitanje je li mu dosta uvijek odgovori: dosta je kad tuku. Bez obzira što ni u čemu ne treba pretjerivati, ova izreka o tuči je točna. Čim te netko počne tući, odmah ti je dosta. 

Ako teško podnosite priče u kojima ima nasilja, vrijeme je da prestanete čitanjem ovoga članka. Bilo bi lijepo kada bi se nasilniku isto tako moglo reći. Neka prestane, bilo je dosta — i on odmah prestane. To bih mogla kad bih bila div, a nasilnik obične veličine. Ili kad bih imala čarobne moći, ili kad bih bila dva-tri policajca. Naravno, ako su div, moći i policajci nasilni, opet nije dobro. 

Moja majka nije imala divovsku veličinu. Bila je obična, nevisoka žena. Kad je htjela, mogla je lijepo pjevati, zviždukati, šaliti se i smijati. No ako bi joj se prohtjelo, postala bi nasilna. Tukla me je rukom ili raznim pomagalima kao što je šiba ili kuhača. Tukla me je nasumice ili po goloj stražnjici. Uz to je strašno vikala. Kako sam mogla zakasniti, kako sam se usudila pogriješiti, zar sam bila tako glupa da pristanem, ili ne pristanem, ili povjerujem! Zašto sam otišla bez pitanja, zašto nisam napisala, zašto sam prolila!? I osobito: zašto sam nagovarala drugu djecu da skaču kroz prozor? 

Plakala sam. Govorila sam da neću više nikad. Molila sam je neka prestane. Ona bi prestala kad bi ona htjela. Moje odluke bile su patuljaste, a njezine divovske. Ako se uz nas zatekao netko od odraslih, samo je šutio. Majka ne mlati vlastito dijete, ona ga odgaja. Tako se to tumačilo. Moram reći da je moja mama inače sa mnom mnogo razgovarala i mnogo toga me je naučila. 

Kada sam krenula u osmi razred, odlučila je da je dosta zlostavljanja. Godinama nakon toga, osjećala sam strah od tjelesnog kažnjavanja. Zatim se taj strah malo-pomalo pretvorio u tugu. Sa zlostavljačem je teško, ali ni sa svojim strahom i svojom tugom nije lako. Ne možeš sam sebi reći da je dosta i prestati. 




Sofija 

Ja ću sada prestati o sebi da bih vam govorila o Sofiji. Njoj je bilo milijun milijuna puta teže nego meni! Čitajući, najčešće sam mislila: ovo je strašno, ne može biti gore od ovoga. Onda je Sofiji bilo još gore. Pobjegla je od kuće i opet nije valjalo. 

Naslov ovoga romana glasi "Slijepa ulica", a ne odnosi se na oči nego na rješenje problema. No o ulici se govori i ispod naslova piše: "Iz života djece s ulice". Naravno, znate i sami da neka djeca ostanu na ulici do kraja života, a neka pronađu izlaz. Nije lako, ali je moguće. I Sofija je pokušavala. Evo nekih rečenica iz knjige koju je gospođa Marija Čižmek prevela s njemačkog na hrvatski jezik: 

"I ja sam šutjela i samo čekala trenutak kad ću se srušiti na pod. Bio mije to jedini mogući izlaz, ali je valjalo izabrati pravi trenutak." 

"Zatresla sam glavom i iznenada poželjela nasloniti se na svoju razrednicu, nasloniti glavu na njezino rame i odmoriti se, ali to je, dakako, bila besmislica." 

"Stajala bih tada sama i morala pronaći načina kako da izdržim do novog svanuća." 

"Promatrala sam te svoje stvari i uzalud se pokušavala umiriti." 

"Maštala sam gotovo cijeli tjedan o povratku svojim pravim roditeljima, koji su cijelo vrijeme žudili za mnom i koji će me sada spasiti." 

"Nekoliko sam puta umaknula kroz prozor, jedanput sam pobjegla preko balkona sobe za dnevni boravak, a nekoliko puta sam uspjela šmugnuti kroz vrata." 

"— Ne, ne, ne — prošaptala sam napokon užasnuto. I onda sam se uspjela otrgnuti." 

"Nisam više mogla izdržati. Kao da sam bila ukopčana na daljinsko upravljanje digla sam ruku, stisnula prste u pesnicu tako čvrsto da su mi se nokti zarili u kožu i udarila Vanessu točno u pola lica." 

"Gutala sam brdo tableta, što sam ih nabavljala kojekuda i njima stišavala užasne glavobolje koje su me neprestano mučile." 

Što se dogodilo sami ćete pročitati ako vas zanima. Mene je zanimalo. Sve do kraja sam navijala za Sofiju i željela sam da uspije. Njezine pritužbe nitko od odraslih nije ozbiljno shvaćao, a moje misli joj nisu koristile. Ali koristile su meni. Sofijino iskustvo ojačalo je moju odluku da ne okrećem glavu od tuđih problema. Ne zato da bih ogovarala i osuđivala, nego da bih pružila podršku. 




Jana Frey 

Postoji više načina za pružanje podrške nekome tko je zlostavljan. Jedan od načina je i pisanje romana. Jana Frey je to učinila zbilja odlično. Ona piše na njemačkom jeziku, ali zna i engleski. Pronašla sam adresu i na engleskom joj poručila: 

"Draga gospođo Frey! 

Ja sam jedna skromna spisateljica koja živi u Hrvatskoj. Između ostaloga, pišem članke o romanima za djecu i mlade. Ovih dana namjeravam pisati o Vašem odličnom romanu "Sackgasse Freiheit", u nas objavljenom godine 2005. Biste li mi odgovorili na nekoliko pitanja s tim u svezi?"

Odgovora nije bilo. Pokušala sam na još nekim adresama, društvene mreže, elektronička pošta. Zatim kod ljudi koji se brinu o Janinim knjigama. Gospođa iz Hrvatske rekla je da su svi kontakti izgubljeni. "Slijepa ulica" ovdje je tiskana prije mnogo godina. Internet mi kaže da je Jane nakon ovoga napisala još zanimljivih romana. Međutim, ni njezini književni agenti nisu mi odgovorili. Možda joj više i nisu agenti. Sigurno je samo to da ja ne odustajem od čitanja. Od dopisivanja sam za sada odustala. 

Ali, dragi moji, sretna sam što imam vas! Evo vam pitanja koja sam namijenila Jani Frey pa sami na njih odgovorite! Vjerujem da će vaši odgovori biti jednako mudri kao i spisateljičini. 

1. Pobjeći da bi se živjelo na ulici nije dobro. Ali kamo pobjeći ako se baš mora? 

2. Ovaj roman je napisan prije 20 godina. Što se od tada promijenilo? 

3. Koja je Vaša poruka mladim čitateljima, napose u Hrvatskoj? 

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.