Sve što si bila, što bit ćeš, il' jesi,
kada te baca preko svega strijela,
u hljeb se isti s medom lako mijesi.
Sebi se jasno tada činiš cijela.
Premda ti srce zna da um tek tlapi
(rascvjetan snagom; carujući kladom),
svijest o jednoti već u tebi hlapi.
Malne si „svoja“, ovjerena stadom.
Priču dokončaš jurne li ti jastvo,
pa sklanjaš rodom, brojem jamčiš licu.
Svagdašnje tako svjedočiš otajstvo:
varavom plemkom naliježeš na klicu.
Eto ti sloge u pješčanom žalu!
Zrno na zrno da navrće bajke?
Sudeć' po sebi, skrajnuti na balu,
sami kraj mora, ostasmo bez majke.
Jučer se skvrčiš lupom da te traže.
Danas već bujaš da svak sazna tko si.
Sutra si mjera supatničke straže.
Krijesove s leda svaki tren ti nosi,
i sve je milo dok čulo ne zebe,
i sva se daješ da bi meko sjela,
i sve se čudiš prvome do sebe,
i sva treperiš ne bi li se djela...
...u struju snova? Stazama iz knjiga?
Samoći bližnjeg? Bajnom dvoru, damo?
Molitvom? Gozbom? Slavljena? Bez briga?
Žudnja te goni, a da ne znaš kamo.
Ličnosti moja! Kako ću do tebe?
Škrge ti nosim. Znam da možeš htjeti.
Pupoljkom svijeta ne vidjevši sebe
uz rub života pristajemo mrijeti.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.