srijeda, 28. veljače 2018.

Jelena Stanojčić | Noć punog Mjeseca



Zašto mi ova noć mrvi san?
Žulja me, okrećem se  kao da na trnju ležim
Minute se pretaču u sate a i oni su u nizu...
Umor me pritišće, al' sna ni blizu.

Ustajem iz kreveta; noć ljetna, topla
I pjesma cvrčka još uvijek se čuje 
Gore, na modrome svodu, zvijezde se roje
A Mjesec među njima okrugao sjaji.
U tome trenu sve mi posta jasno:
Ovo je noć punog Mjeseca! – izustih glasno.

Smiješak mi sneni samo licem prošeta
Dok promatram ga sa moga prozora:
Svijetli, obasjava, briše prostranstva
Ni jednog trena dalek  mi nije
To stari bekrija tulum pravi
Na nebeskom platnu – okruglo slavi.

Na njegovom tulumu noćas sam i ja
I ne znam dokle ćemo se družiti ovako budni
Hoće da s njim očijukam, mudrujem, ludujem...
Da mu ljepotu stihovima sričem...  
Noć je, a ja bih tako rado
Da glasno kažem, da povičem: 

O, dragi Bože,
Kad odem jednoga dana
Molim Te, preseli me u jednu ovakvu noć
I zaustavi me u trajanju.

Nek' sva ova ljepota potraje vječno
Neka se zvijezde ne preplaše
Novih svitanja!

I pusti me da plovim
Prostranstvima svemira
Bez tuge, bez žala, bez ljutnje i nemira
I možda će mi se učiniti 
Kao da  počinjem ponovo živjeti.

Nema komentara :

Objavi komentar