Ljubomir Radovančević | Anđelka Korčulanić - Nove krijesnice u poetskom obzorju

 

Povodom knjige Anđelke Korčulanić, SVJETLICE, nakladnik Društvo za promicanje kulture „KVAKA“, Zagreb 2020., str. 155, format 21,5x14,5 cm, tvrdi uvez, naslovnica fotografija u koloru.

Nakon pet zbirki poezije Anđelka Korčulanić, rođ. 1956. u Splitu, zapažena u hrvatskoj književnosti, u uzlaznoj liniji pokazuje svoj talent, znanje pisanja, kulturu i akribiju.

Knjiga SVJETLICE sukus je njenih ponajboljih (a sve su odlične) pjesama iz prethodnih zbirki. I sam naslov je originalan. Zbirka ima sedam poglavlja: Svećenica ljubavi, U kući okrunjenog mora, Erato, Memento, Zov domovine, Kuća na adresi samoće i Napustilo me more.

Poezija Anđelke Korčulanić prožeta je ljubavlju, erotikom…

Nižu se događaji i doživljaji, senzorijum i peripetije uma, asocijativni sljedovi mediteranskog temperamenta i sentimenta, harmonije žara, u rasponu od lahora do oluje i ognja u zagrljajima eksponiranih tijela, od susreta sve do kulmena.

Ta predavanja su spontana, nesputana instinktima u backgroundu našeg najljepšeg dijela herediteta.

U iskonskom, mitskom smislu, čuvajući limese svoje nutrine, pjesnikinja čitateljima na uvid iznosi tijelo, u prvom redu svoje srce, izbjegavajući pomno bilo kakve banalnosti, grubosti ili vulgarnosti. Perpetuira se u zanosima, blaženstvu melema ljubavi.

U katarzičnom smiraju snatri i ispovijeda nam se, predočava svoj unutrašnji svijet sa željom da transponira ono što je uzbuđuje, šiba u galaksije, transcedenciju, onkraj svijesti.

Sve sebi dopušta iskazati jezikom na ručnoj kočnici svjesnog racija. Ako i upotrijebi neku slobodniju riječ, ona može zvučiti i u metaforičnom , ambiguentnom smislu.

U vezanom stihu nema ni traga stihoklepstvu, autorica slijedi ponajbolju tradiciju Cesarića, Tina i drugih velikana poetskog izričaja. Osim nesumnjive darovitosti, Anđelku karakterizira umijeće rasnog stihotvorstva u metričkom smislu, svojstveno samo pravim umjetnicima koji su „ispekli zanat“.

Rime se slažu u spontanitetu inspiracije, nesvjesni um pjesnikinje epifanijski trijumfira u skladu sretnih trenutaka.

Životna radost, dionizijsko i apolonijsko, svjedoči se u mnogim stihovima repetirano. Odakle izvlači sve te metafore i poredbe? Odgovor je u sposobnosti voljenja. 

Vokabular joj je bogat, iznenađuje inovativnošću (noća se, svjetlice…).

Izrazi: petaju, glamac, ješka, prpošne, mandrači, lažina, fortuna, vretenca, drhtulja, pirke, sućut, lustre, hlap…, sve izvorno, zatim mandala, sućut, žezlo…, rijetko se sreću u poeziji.

Kairosov prelet i blaženost trenutka nije joj stran, a snalazi se i u Epikurovu vrtu.

Knjiga do/nosi dah i duh Dalmacije, slike personificirajuće ljepote, npr. Dubrovnik opjevan na tako originalan način…

Poezija je to puna Erosovih čari, valova-ljubavnika, snova i jave.

Pjesnikinja uranja u more i more u nju isto kao u ljubavi s partnerom, more joj je ljubavnik i tu ideju ona razrađuje do municioznosti pa se na kraju ni ne zna o kome ili o čemu se radi, ali sve vrijeme zna se što se zbiva. U njenim stihovima riječ ljubav je lišena otrcanosti, a more trivijalnosti. Ove su pjesme toliko dobre, one su zapravo terapeutske. Knjiga bi kao priručnik mogla poslužiti nekom sofisticiranom Don Juanu u svrhu tanahnih saznanja o enigmi ženskog mozga i kako žena doživljava muškarca.

Rijetko je koji pjesnik u nas erotske teme tako snažno odjenuo u dvosmisleno poetsko ruho. Anđelkina je poezija otkriće u moru prenemaganja i nedorečenosti suvremene produkcije.

U ciklusu Memento odužila se onima koje voli i s njima suosjeća: Vesni Parun, Fridi Kahlo, Slavi Raškaj, Milevi Marić, Camille Claudel, Nikoli Tesli i Ivanu Meštroviću.

U poglavlju Zov domovine, aktualnoj društveno angažiranoj poeziji izrečene su neke iskonske istine, per definitionem, ono što jest.

Ciklus Napustilo me more kroz stihove propitkuje filozofiju života i smrti. Prvi put je pjesnički izrečena Hipokrizija Boga (str. 145), a ponavljanje u pjesmi Memento mori asocijacija je na never more, Poa i njegova Gavrana.

Osvrt Enesa Kiševića, Himna tijelu, iste je kvalitete i završava njegovom pjesmom sastavljenom od Anđelkinih stihova.

Za Anđelku Korčulanić á propos erotskog izričaja ne postoji neizvedivo. Ona je virtuoz između pristojnosti i slobode, pjeva o tjelesnosti slijedeći estetske kriterije i umjetnička kanonska pravila, a pri tom se ne gubeći u prostoti.

Na tragu je izraza „opsjenuti prostotu“. Kao što je u tehnici ravnoteža, u njenim stihovima artikulacija erotike je modus kojim opjevava žudnju, atrakciju dvaju tijela, plus i minus, animus i animu u svakom od nas poput yin i yanga u kolopletu.

U nebrojenim metamorfoznim obratima spolnog u poetsko radi se o erosu kao principu bitka i srži bivanja ženom. Pjesnikinja umjetnost koristi za bolje spoznavanje sebe kroz svojevrsnu autoinspekciju, a čitatelji se kroz sugestivne stihove lako identificiraju s njom.

Po ritmu i intonaciji cesarićevske liričnosti, a po zgusnućima erotskog diskursa, prožimanjem na psihodinamski izgrađenim uporištima u smjeru strogo ne/svjesnom, kontrolibilne kompozitorske dramaturgije, Anđelkino je pjesništvo par exellance.

 U nekoj budućoj antologiji ljubavne, tj. erotske poezije vidljivo bi mjesto trebala zauzimati poezija Anđelke Korčulanić jer to svakako zaslužuje.

 

                                                                                    dr.sc. Ljubomir Radovančević

Izdavač: Društvo za promicanje kulture ,,KVAKA”, 2020.