srijeda, 21. veljače 2018.

Andreja Malta | Blue


Po sobi plešu slova
u parovima s brojkama,
na tv ekranu
se smiješi Vakula s svojom
vremenskom prognozom.
Blue je i večeras
moja boja
shvatila sam,
kada sam čula
da će jutro biti kišovito.
Probudit ću se mrgudna,
možda ću ostati u krevetu
potpuno nepomična
kao da sam upravo umrla,
u mojoj utrobi ionako
davno sve je mrtvo
da ne pričam o svom mozgu
koji se ponaša kao da je
pod anestezijom.
Možda se ipak uspijem
pokrenuti,
trebala bi,
mislim da bilo bi nužno.
Morali bi se vidjeti
ti i ja,
ne mogu više šutjeti
to strašno boli
sve one dijelove u meni
koji još dišu,
unatoč kiši
trebam te potražiti,
pa makar se smočila
do samih kostiju.
Moram ti reći
da te više ne volim
da te nikada
onako istinski, duboko,
do same srži nisam ni voljela,
ne mogu ti više lagati.
Pojesti će me
Ultraljubičasta,
ona ne poznaje šalu,
samo posesivnost u mrtvilu
i ljubomoru.
Moram ti konačno
priznati istinu koja će te
možda zaboljeti.
Ona je oduvijek u meni,
s njom dijelim noći i dane,
jedino nju istinski ćutim,
ljubim,
s njom u čvrstom zagrljaju
sve drugo je nebitno
i tako beskonačno blue.

Nema komentara :

Objavi komentar