srijeda, 21. veljače 2018.

Jelena Stanojčić | Nikad više


Slijedila sam svoj put krčeći životne staze.
Roditeljski dom bio je mjesto mira i spokoja.
Za doći tamo nije mi trebao ni  poziv ni poruka  ni njuh.
Išla sam nošena vjetrom ljubavi.
Čekala me majka, raširenih ruku i puna dobrote.
Njoj sam uvijek  bila dobro došla. 

Nje više nema.

Nema više sunca koje sija kroz guste oblake. 
Nema više obale na kojoj odmaram umorne dane.
Nema više mjesta koje je toplo i meko.
Roditeljski dom je prazan i pust.
U njemu boravi još samo tišina, 
Hladno je kad kročim i usred ljeta.

Nikad više takve opuštenosti i spokoja.
Nigdje,  kao u roditeljskom domu.
Tuga me pritišće i opipljiva je poput suze
Što klizi niz moje lice u šapat pretočena¬:
Nikad više, nikad više...

Nema komentara :

Objavi komentar