nedjelja, 25. veljače 2018.

Pramcem u sumrak


AMADEUS

Piše: Jelena Miškić

Miloš Forman i osamdeset i četvrta. U vukovarskom kinu prikazan je sa zakašnjenjem otprilike godinu dana kasnije. Prije par minuta se moja kćer tako glasno nasmijala da me to u sekundi torpediralo ravno u ovo sjećanje. Kao da je bilo jučer. Majka mi je uzbuđeno stiskala ruku do boli dok smo se probijale u redu za karte. Kino dvorana u Radničkom domu bila je krcata. Jedva sam je uspjela čuti kada je kroz neprobojan žamor glasno vikala kako smo dobile samo jednu kartu. Teta koja je prodavala karte zaključila je kako je najbolja da majci sjedim u krilu i tako oslobodim mjesto odrasloj osobi koja može pogledati film obzirom na veliki interes. Bila sam ljuta na majku što ja na taj dogovor pristala. Majka mi je, poražena žamorom na uho objašnjavala poredak stvari i kako je to skroz u redu jer ću bolje vidjeti s povišene pozicije pa sam se umirila. Kada smo propustila svu silu ljudi kako bi se smjestili u red koji je bio i naš po broju na malenoj kino karti, već su svjetla dva put bljesnula označavajući početak projekcije. Teške crvene zavjese su se podignule i prvi kadrovi započeli kada se prolomio gromoglasan pljesak. Cijela dvorana je euforično pozdravila prve taktove božanskog skladatelja. Mozart u Vukovaru.

Tada to nisam razumjela. Imala sam sedam godina i nisam disala upijajući uzbuđenje gomile. Odlazak u kino ili kazalište tih godina u mojoj obitelji smatrao se posebnim događajem. Mala svečanost i beskrajna radost koju ćemo prepričavati. Iz moje male perspektive žgoljavog djeteta dvorana se činila ogromnom, iako je bila sasvim prosječne veličine.

Sjećam se mesingane ograde kroz koju se moralo strpljivo proći kako bi se kupila karta na tvrdom kartonu. Pečenih kokica i jabuka - lizalice šećerno karamelizirane na drvenom štapiću. Ogromnih film postera koji su stajali u staklenom izlogu. Sjećam se kako sam mjesecima poslije gnjavila dedu da mi kupi klavir. Deda je imao beskrajno razumijevanja za moju opsjednutost pogledanim filmom i dosadne napade koje je matirao jednom rečenicom:"Ma što će ti klavir kada ćeš biti veterinar? Kravama tako svejedno sviraš li ili ne?"

Vjerujem u tehnologije.

Dan danas prenosim iz srca na sve moguće medije koje koristim u svakodnevnom postojanju Mozartovu e-mol simfoniju bilježeći tako savršenstvo glazbe i vlastita sjećanja. Možda doživim takav napredak tehnologije koji će me transportirati na ta dva sata majčina krila vukovarskog kina, širom otvorenih očiju direktne transfuzije božanskog u glazbi  i Amadeusa koji se krevelji među čudnim perikama.

Nema komentara :

Objavi komentar