Kolumne

utorak, 27. veljače 2018.

Marica Žanetić Malenica | Australija: Dvanaest apostola


Kad priroda nadmaši sebe

Tog sam sunčanog ljetnoga dana u studenome 2016., po riječima poznanice korčulanskog porijekla koja živi u okolici Melbournea, trebala vidjeti „nešto čudesno“. Iako to ona tako doživljava, požalila mi se:

„Nekim mojim prijateljicama iz Hrvatske, koje sam tamo odvela, nije se svidjelo. Jedna od njih je rekla da takvu hrpu kamenja ima i doma. Baš me zanima što ćeš ti reći“. 

„Ja na svako muvanje dobro reagiram, a još ako usput i nešto zanimljivo vidim, tko sretniji od mene“, odgovaram i ulijećem u automobil s povišenom razinom adrenalina. Idem u nepoznato, kako to dobro zvuči!

Izbijamo na vrlo atraktivnu cestu poznatu kao Great ocean road, koja povezuje gradove Torquay i Warrnambool u državi Victoria.

Građena je u razdoblju od 1919. do 1932. i sa svojih 285 kilometara proteže se duž jugoistočne obale Južnog oceana. Great ocean je vrlo prometna cesta jer prolazi kroz tzv. kišne šume i pokraj prekrasnih pješčanih plaža, odnosno nekoliko nacionalnih parkova. Vrlo je popularno turističko odredište s brojnim odmaralištima na kojima su vidikovci.

Naš cilj bio je Port Cambell, jer to što trebam vidjeti smješteno je u National Park Campbell Port, koji je, po našem dolasku, već pun turista, pretežno azijskog porijekla. Dobro se uklapam u to šarenilo. Od malena su mi govorili da imam japanski kroj očiju, a i visina je tu negdje. Tek me ova izblajhana kosa smješta u europsko okruženje poput njemačkog ili skandinavskoga. Stižemo do prvog odmarališta s vidikovcem. Preda mnom se otvara široki pogled na Južni ocean i neobične formacije monolita starih 20 milijuna godina, koji poput stupova stoje na pješčanim plažama. Nekada, nepojmljivo davno, te stijene su bile dijelovi neravnih vapnenačkih obalnih grebena (klifova) i litica i odolijevale su tisućljetnoj eroziji valova, potpomognutih udarima olujnih vjetrova.

Sada, odvojene od matičnog kopnenog masiva ne predaju se bez borbe. Jedinstvene i moćne nastavljaju pojedinačno prkositi divljim valovima koji se propinju i demonstriraju neukrotivu silinu svojih naleta pred mojim razrogačenim očima. Sve što ostaje od njihovih nasrtaja je snježnobijela pjena koja oplakuje tih The Twelve Apostles, kako se sada naziva ova jedinstvena prirodna atrakcija.

Naime, izvorno su se ove gromade vapnenaca nazivale krmača i prasad, ali su ih poslije, zbog promotivnih, turističkih razloga, nazvali 12 apostola (prema dvanaestorici Kristovih učenika), mada ni taj naziv baš nije opravdan.

Nikad ih nije bilo 12, ali zvuči nekako tajanstveno i onostrano, baš kao što i izgleda ovaj vanzemaljski pejzaž. Nakon što se u srpnju 2003. urušio jedan od stupova (50 metara visok) ostalo ih je samo 8. Kako su i obalni greben i apostoli stalno izloženi udarcima vjetra i valova te erozivnim procesima predviđa se daljnje obrušavanje apostola, kao i nastanak novih vapnenačkih stupova u daljnjoj budućnosti.

Širom otvorenih ustiju gledam u prizor za koji vidim da je stvaran, a opet mi se nestvarnim čini. Prikovanog pogleda uspjela sam tek sjesti na drvenu klupicu. Rijetko se meni događa da pomislim kako „ima Boga“, a ovdje, u ovoj nestvarnoj divljini na kraju svijeta ili na njegovu počelu – dogodilo mi se. Čini se na drugoj sam planeti kojoj Bog ili Priroda, što je meni bliža opcija, tek daje obličje u kojemu će, možda, jednom proklijati život kad za to dođe vrijeme. 

Za sada je jedini zvuk i jedini znak života prodoran huk valova. Upravo ovdje sam se prisjetila riječi pročitanih nedavno u jednoj knjizi, a koje sam tek sad u cijelosti razumjela: „Turizam doista u mnogočemu podsjeća na religiju.

Znanstvenici kažu da isto kao što su religije obećavale potpuniji život u Raju, tako turizam obećava ispunjenje negdje Drugdje, u nekom od udaljenih Rajeva na zemlji.“ (D. Rostuhar: „Degustacija slobode“, Zagreb, 2012, str. 73). Nedvojbeno, našla sam se u jednom od njih.

Apostoli su razbacani na razdaljini od 27 kilometara. Vozimo se od jednoga do drugoga, svaki je remekdjelo prirode i prizor za sebe. Nakon što smo satima promatrali te nevjerojatne prizore, spustile smo se na obalu oceana i gledale šutke prema modrom beskraju, gdje se more i nebo dodiruju u ravnoj crti na horizontu.

Umrijet ću danas od ljepote, parafraziram Tina, i postupno mi se otkiva pogled zakovan za ovo ogromno, veličanstveno, živo ulje na platnu.   

„Hvala ti što ste mi pokazala ovu hrpu kamenja“, kažem dragoj poznanici sjedajući, očarana viđenim, u automobil. Do Melbournea nas čeka cca 300 kilometara. Za australske relacije – šala mala.

Ako vas put navede u australsku državu Victoriju, ne biste je smjeli napustiti, a da niste svjedočili čudesnim, nestvarnim prizorima koje pružaju ovi kameni apostoli. Jer, to bi značilo doći u Rim, a ne vidjeti Papu. Dobro, ne baš Papu, ali zasigurno crkvu Sv. Petra.

Nema komentara :

Objavi komentar