srijeda, 28. veljače 2018.

Nada Vukašinović | Rođendan u Cementari


 - Vidi, Druga, ovaj prolaz! Možemo se provući kroz ogradu. Vidjet ćemo što se tu skriva.  Mami niti riječi, ljutila bi se da zna da smo tu. Daj mi ruku!

- Prva, pomozi mi! Zapela sam. Žica mi je uhvatila jaknu. Čekaj me! Nismo trebale ulaziti u to dvorište. Sve je prašnjavo, bijelo, prašina mi ulazi u oči!  Idemo doma!

- Tu ćemo malo ostati. Sakrit ćemo se, neka nas mama malo traži. Kad se navečer vrati, nas neće biti. Neće znati gdje smo i nek malo brine.

Usred ničega u praznom dvorištu napuštene Cementare, dvije sestre Prva i Druga preskaču hrpe šljunka najrazličitijih veličina i boja, odbačene daske, rasparene čizme, radničke kute, žute rukavice.
Na velikoj hrpi pored tračnica tvorničke željeznice, nabacane papirnate vreće od cementa, daske, palete crne i krezube. Na mjestima izbijaju slabašni čuperci sive trave.

U visini očiju nasmrt bolesni ostaci zelenila s blijedim slabašnim travčicama i krhkim grančicama. Slutnja drvoreda u daljini. Malo dalje obrisi grma ruže penjačice, neodređene boje.

Vani grije toplo sunce, život vri, čuju se glasovi djece, kolaju sokovi prirode i zdravlja. U ograđenom dvorištu nema mirisa ni okusa. U praznom dvorištu napuštene Cementare krhka tišina i dosadne nijanse crne i bijele boje. Djevojčice razgledavaju i istražuju.  

Poremetile su višegodišnji mir odbačenih stvari. Trčeći amo – tamo, skidaju paučinu između odbačenih strojeva. Čuje se njihov govor, nepravilan ritam ubrzanog disanja, buka koju stvaraju trčanjem.Teško izvlače noge iz naslaga stvrdnutog cementa. Tenisice se pune kamenčićima. Teško hodaju.

- Vidi stepenice!

- Idemo dolje Druga, to je nekakav podrum. Sigurno ima nešto zanimljivo.

- Prva, možda će doći tata, a nas nema. Tebi je rođendan.

- Neće doći, nije bio ni prošle godine, poslao mi je samo poruku, nije ga briga. Gledaj, tu su razbacali nekakve kutije! Koliko smeća!

- Noćas sam opet ružno sanjala. Bio je mrak, a mama je odlazila i nije se okrenula. Jako sam plakala, htjela sam vikati, a nisam mogla. Odlazila je i postajala sve manja. Nisam mogla upaliti svjetlo, Kad sam se probudila bio mi je mokar jastuk.

- Mama će se i danas kasno vratiti. Znaš da ima novog dečka. A kad se vrati nas neće biti.

- Mama će se brinuti. Tražit će nas. Idemo!

- Zapamti, neće nas tražiti mama, tata neće doći, nije ih briga. Dođi! Vidi ispod ove kutije se nešto miče. Crni mačić! Kako je mršav. Kako je samo tu dospio?

- Gladan je! Čiji je? Nitko ga ne traži. Što ćemo s njim? Imam pola kifle. Samo treba polako da ga ne uplašimo. Prva, idemo sad doma. Uzet ćemo mačića i idemo. Tražit će nas. Tata će nas čekati!

Prva pogleda oko sebe i iz hrpe kartonskih kutija izvuče nekoliko suhih i čitavih, složi ih uza zid i sjedne na jednu. Razvezuje tenisice i istresa sitni šljunak.

- Neće doći. Ima svoje brige, svoj posao, svoju kuću, svoju ženu, svoju djecu... Nema on vremena za nas i pojma on nema da je meni danas rođendan. Sjedni tu na kutiju. Gledat ćemo mačića kako jede. Moramo pričekati dok se malo pripitomi. Vidiš da nas se boji. Eto. imamo društvo. Možemo i tu proslaviti moj rođendan.

- Kako bi ti željela proslaviti rođendan? U igraonici ili kod kuće?

- Ovdje želim proslaviti svoj rođendan, nas dvije i mačić. Kako ćemo ga zvati? Može Treći? Mic, mic Treći, dođi, dođi, ne boj se!

- Vidi, malo me ona žica ogrebla, krv mi curi iz prsta. Idemo doma, moram oprati ruku. Ti uzmi Trećega. Dat ćemo mu mlijeka, vidi kako je mršav, a možda je i tata došao.

- Daj da vidim prst!  Nema vode. Ovdje nema ničega. Krenut ćemo kući, više mi nije zanimljivo, a i tebe boli prst. Treći će u ovu manju kutiju. Dat ćemo mu mlijeka. Čekat ćemo mamu.

 Prva i Druga se s usnulim Trećim vraćaju kući. Šute i polako, dugim i umornim koracima obilaze hrpe šljunka i dijelove zaboravljenih strojeva. Čuje se samo škripanje šljunka pod nogama, kao kad netko u snu škrguće zubima.

Nema komentara :

Objavi komentar