subota, 27. listopada 2018.

Lorena Kujek | Implikacija propasti




Moji se unutrašnji organi
neobazrivo rasprsnuše
poput atmosferskih čestica,
kao da nimalo ne mare
za instinkt preživljavanja.

Dijelovi mrzle stihozbirke
porađaše interpunkciju,
sve dok se nisu golgotski
protegnuli diljem prostora
polupraznih stranica.

Stisnuh se na margini
nenavedenog boravišta,
otisnuta na nepristignutu pučinu-
uz dvije stigme kajanja.

S namjerom prinuđivanja
na ozlojađene metode
introspektivnog projiciranja
raspuštenih memoranduma,
pribjegavah nesigurnim
zapisništvima lucida
svoga bitka.

Iako zimogrozna
u odnosu sa stjenovitim
spoznajama raja,
ne potpadoh
pod nedvojbenu
svemoćnost nečastivoga.

Barem trenutačno.

Uputih si pogled
bolešljivog krvnika
i ujedno osuđenika
na giljotinsku kaznu
prestanka udisaja.

Napuknutog udzuha,
lutah kontradiktornim
mrcvarenjima
moždanih vijuga,
kad najednom,
čudnovato zastadoh
osakaćenog trupa-
kao paraplegičar
intelektualnih stimulansa.

Što bješe
stvarnost raskola?

Kakav prestiž
postizah ponavljajućim
ritualima sanskrta;
astralno surađujući s
fiktivnim demonima
najvišeg ranga,
koji su prenapučeni
u golorukom ambisu
dozivajućih legija?

Već u idućoj epizodi
velikog depresivnog poremećaja,
raščešljah zamršene koloplete
književnih aludiranja-
bivajući proglašena
ritmičnom caricom
onostranih jezika.

Poganština me učinila
svilenim mračkom praskozorja,
a podarena se misija otkupljenja-
raslojila po žeravicama
prehlađenog sunovraćenja.

Krahirah u lokvi
bujičastog krtičnjaka.

Otada je implikacija propasti
tek jedinstveno
dična karizma
obeštećenika,
kreativna sinergija
podvojenog sraza-
najnoviji krug pakla.

Nema komentara :

Objavi komentar