Život se zače, kao slučajno,
u Petrijevoj posudi
kozmičkog formata
u praiskonskoj nejestivoj juhi,
možda u vrućem izvoru
punom gustog blata.
Il' možda to bješe petoga dana?
U samo jednom danu
i to već u petom?
Možda su tada dani bili duži
i sada ih se Stvaratelj
prisjeća sa sjetom.
Jedan je dan trajao eonima,
a jutarnja kava vječnost.
Al' nešto tu strši;
Kad reče: Nek bude svjetlost (pa bi bum!)
te odijeli dan i noć,
prvi dan se svrši.
No svjetla stvori tek četvrtog dana.
Kako prije Sunca bude
jutro, podne, veče?
I kako bez Sunca već trećeg dana
proklijaše stabla, trava
i (valjda) cvijeće?
Ali vidi mene u što se pačam,
u božanske posle što su
iznad malih ljudi.
Ako tako piše, zašto mali ja
o nečem takvom mudruje,
razmišlja i sudi?
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.