Zaigraj čovječe.
Baci karte.
Boje su ionako izgubile sjaj,
Brojevi se ne vide danima
i svejedno je
tko gubi,
a tko dobiva.
Dolje na ulici
nabrijani likovi voze prebrzo.
Dijete plače. Majka je pobjegla s ljubavnikom
dok se otac guši u vlastitim govnima.
Samo šuti i danima ni s kim ne razgovara.
Komunalni redari skupljaju ostatke posljednje večere
i deru se na slučajne prolaznike.
Ispisuju kazne za pogrešno pakiranje
nervoznim gutačima vatre.
Jučer su skoro zapalili sve oko sebe
dok su jedan drugome pljuvali u lice.
Sada samo smrde na petrolej kojeg više nemaju.
Tužno stoje jedan nasuprot drugog i tiho plaču.
Ne znaju kako će završiti svoj performans.
Zaigraj čovječe. Vrijeme klizi,
prebrzo prolazi i nikad ga nema dovoljno.
Baci karte neka vide koliko u stvari imaš.
Samo ne bacaj ih pod tračnice,
što je ustvari nemoguće,
osim ako nemaš ime i s tim imenom
možeš pisati i besmislice.
Dolje na ulici, kao nekad,
razdragana djeca mašu crnim zastavama u boji.
Nemoguće! Ako je crno,
onda crno i ostaje, bez mirisa, okusa i boje.
Umro je čovjek o kojem nisu puno znali.
Nisu ga ni poznavali, ali svejedno moraju mahati,
neumorno mahati crnim zastavama u koloni,
kako bi dokazali svoju odanost izgubljenom vremenu
i partiji. Vremena se mijenjaju,
ali ljudi u glavama ostaju isti i tako dan za danom:
prvi dan su prazni,
drugi razdragano znatiželjni,
treći dan su pametni i ponosni,
peti dan ne postoji jer su još jučer umrli.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.