Katarina Labrtić, „Vjeruj“ – U pripremi je zbirka lirskih „Priča iz sokaka“

 

Piše: Matej Delaš

Vjeruj.

Onda kad se najmanje budeš nadala, u tvoj voz uletit će netko da bude tvoj suputnik. Spontano i nespretno. Ni snaći se nećeš u trenutku,

a već ćeš stajati u redu da kupiš kartu za taj brzi voz. S nepoznatim suputnikom putovat ćeš u nepoznata prostranstva. Bit će to luda vožnja, nesigurna i puna prepreka. Nepredvidljiva

baš kao trenutak u kojem je potpuni stranac postao netko tvoj.

Doći ćete do raskrižja na kojem nećeš znati trebaš li desno ili lijevo. Raskrižja koje će odrediti vaše konačno odredište.

 Bit će to putovanje s puno zalazaka sunca i kišnih dana, puno uspona i padova.

A vrijeme? Pusti da odradi svoje.

Ono će kroz cijelo putovanje biti vaša zvijezda vodilja. Ono će ti reći nastavljaš li dalje ili izlaziš na idućoj stanici.

Putuj i vjeruj, uživaj u nepoznatom i daj vremenu vremena.

Matej Delaš | Franjo Nagulov: "Bilo jednom na Divljem istoku"

 

Razgovor vodio Matej Delaš

Birajući prave riječi, tako reći pitanja koja postaviti vinkovačkomu književniku i književnomu kritičaru Franji Nagulovu, autoru novoga romana „Bilo jednom na Divljem istoku“ i scenaristu novoga filma „Adam“, uzeo sam u obzir nenadmašnu slojevitost njegova izraza koja bi mi, samo da sam mu se javio nespreman na odnos s vlastitom tipkovnicom prilikom virtualnoga druženja, izraz svela na „dobri pokušaji, no“.

Kolegu Nagulova pronašao sam skrulajući valjak na voljenome mi zaslonu dok je Facebookova mrežna stranica bila aktivna. Baš je u tome trenutku, ako je vjerovati pokazivaču vremenskih odmaka na messengeru, već punih 25 minuta izbivao s mreže pa nije bilo teško nadati se da će biti raspoložen za razgovor neugodni s bivšim studentom i kratko kolegom u jednome od najintrigantnijih sociema u slavonskoj zbilji, školskoj zbornici. Sva sam pitanja dobro pretresao i očistio ih od mogućih skretanja kako bi se pitanja i odgovori našli na istoj valnoj duljini, što ćete, poštovana Čitateljice i poštovani Čitatelju, prepoznati na samome početku.

Matej Delaš | Tena Lončarević: Nijemi monolozi

 

Sve o novoj zbirci priča Nijemi monolozi Tene Lončarević

Razgovor pripremio i vodio Matej Delaš

Tenu Lončarević upoznao sam u kasno ljeto 2016. godine, baš na početku još jedne nastavničke sezone koja me sa statusa free transfer, posredovanjem jednoga slučajnog spominjanja moga imena, vezala uz novi grad na još dvije, ne računajući putni trošak jednako plaćene. Bilo nas je tamo četvero koji (ako ćemo o nastavnicima i nastavnicama, točnije većini, onda preciznije koje) smo se bavili (ako ćemo o većini, bavile) predmetom Hrvatskim jezikom te tada još nisam znao da kabinet dijelim sa spisateljicom priča o kojima ne želim na početku otkriti podlogu niti dijeliti pametnu poput prvoga lajkaroša nazovibože političkoga portala. U želji za razgovorom i njegovom objavom na našem veleportalu koji nije poznat samo na području naše županije, već i u kvartu Vrtno nasilje gdje je nikla naša županjska spisateljica, ponovo sam nazvao Tenu i zamolio da obavimo to telefonski jer u ovim tako zaraznim i pandemijskim vremenima nisam dostojan da uniđe pod krov moj.

Matej Delaš | Niti duša od blata, niti otrovano srce

 

ili Triput sam vidio Tonija Starinca

I još uvijek ne znam što sam točno vidio. Znat ću jednoga dana, onoga kada popodnevni program neke komercijalne televizije (za koju ću kao ogledni primjerak muškosti dvadeset prvoga stoljeća biti prikovan) na barem jedan Božić izostavi maloga Culkina i onu svima nepoznatu priču o dvama provalnicima u zaista lijepome kvartu Chicaga. Ne znam. Nije mi bilo pisati o njemu (o Toniju zapravo, a kada dobro promislim, niti o malome narkomanu) u Retkovačkoj kazališnoj ambijentalnoj večeri kao o „duši od blata“ ili o „srcu s otrovom“ kada je stajao baš kako stoje neke pozitivne utvare znajući da im je tu mjesto jer tu najviše smetaju odrasloj poremećenosti.

Matej Delaš | Duše (od blata) i (otrovana) srca retkovačkih likova (pod vedrim nebom)

Povodom Noći kazališta 21. studenog 2020. Kazalište „Mika Živković“ Retkovci objavilo je na mrežnim stranicama Retkovačku kazališnu ambijentalnu večer snimljenu u dvorištu Đurđevića kuće 27. kolovoza. Predstava je prikazala drame „Blatne duše“ (nastalu prema motivima romana „Đuka Begović“ i pripovijesti „Stara rana“ Ivana Kozarca) i „Otrov“ (nastalu na istoimenoj noveli Joze Ivakića).

Drama „Blatne duše“ donijela je priznanja glumcima Zdravku Šinjoriju i Slavici Vargi 2018. godine kada su na Jedanaestom Festivalu amaterskih kazališta u Slavonskome Brodu proglašeni najboljim glumcima te na Jedanaestome Repassage festu u Ubu, u Srbiji, kada je Šinjori nagrađen za najbolju mušku ulogu, a Varga proglašena najuspješnijim ostvarenjem večeri. Redatelj je Marko Sabljaković u Slavonskome Brodu nominiran, a u Ubu je osvojio nagradu za najbolju režiju.

Neobični svjetovi u novom romanu "U traganju za izgubljenim totemom" autora Mateja Delaša

Naslovnica: Karla Culi i Roko Brodar

AutorVjeroučiteljica u meni neprekidno je u traganju za novim sadržajima kojima bi se mogla približiti mladim osobama koje su joj povjerene na pouku i odgoj u vjeri. Događa mi se često čitanje knjiga i stripova koji nisu namijenjeni mojoj dobnoj skupini, prelistavam internetske stranice na kojima tražim tekstove glazbenih skupina o kojima nisam sigurna da im ispravno izgovaram nazive, provirujem nećacima iza leđa kako bih se uputila u računalne igre koje su trenutno predmet zanimanja mojih učenika. Obrađujući teme nastavnih jedinica, naći ću mjesta i načina preporučiti im ono što smatram vrijednim, ukazati im na moguća nesuglasja s kršćanskim vrijednostima koje na vjeronaučnim susretima utvrđujemo ili porazgovarati o temama koje su njima aktualne i važne.

Književni prvijenac mladog autora Mateja Delaša "U traganju za izgubljenim totemom", u izdanju Udruge katoličkih izviđača „Jarmina“, pripada lektirama koje ću rado preporučiti mladim ljudima s kojima se susrećem u životnoj svakodnevici jednako kao i onima koje poučavam u školi. Autor je romana katolički izviđač dugi niz godina i u svoje djelo pretače osobni doživljaj izviđačkog života i promiče duh izviđaštva koji je danas, nažalost, nedovoljno poznat mladim ljudima. Djelo je pisano privlačnim, osobitim stilom koji se ne da jednostavno smjestiti u neki postojeći žanrovski kalup pa je naposlijetku teško odrediti je li riječ o romanu ili je ovo djelo zapravo antiroman.

Matej Delaš | izbrojana vrata

prolom su osmijeha ostavljenog hodnika
nepostojećih brojeva. možeš li 311
ne vidjeti? 310 jednostavno
ne. i ne ćeš

nadglasati oči izbrojanih osmijeha, ne vjeruješ
u slijep 309 hodnik. gledaš u zid
dalekog prolaza, možda
308,
07,
6,
,

Matej Delaš | Zvjezdana zemlja

kada se, onako u bijelom prosincu pod uličnim svjetiljkama i starim čempresima, za jarmom skrije sunce naših vinograda, a zvijezde razasute po starim njemačkim kućama, visokim stupovima i mojim trošnim stazama kao kola naših djedova zaškripe pod nogama, ja pogledam, u tišini, daljinu naših putova, zimu dodirujem u voćnjacima * a slavonske se bake skrivaju od svojih zima i iza bijelih firanga	pogledom prate ceste koje odvoze naše prijatelje u daleke svjetove, zapisuju korake nekih davnih ljudi koji svijetle pod zelenim čempresima prekrivenim bijelim zvijezdama dok uz prozore i pokore pale nebeske svijeće za sinove imena zapisanih na spomeniku za vječno sjećanje * a samo ako ceste zamijeniš putovima starim tamo kod kanala, kod bajera ili ulice bosanske, samo ako zašutiš kao oranica posuta bijelim zvijezdama, poslušaj, u magli, smijeh djece iz trošnih, zaboravljenih asfalta,	iz saonica, s velikog kanala * udahni zelenu prošlost ravnih zimskih njiva i okreni se cestama, stazama, stanicama koje ispraćaju našu mladost, zamisli jabuku, jesensku, u zagorskim rukama, dotakni svoje brajde i bit će ti jasno kao miran zimski dan * da si svoje zvijezde u snijegu prosuo rodnim njivama, da si svoje sunce u žitu darovao žutim poljima, da si svoje putove i staze
u smijehu prostro novoj djeci * da si svojim nebom natkrio stare kuće, oranice, čemprese i svijeće, posvetio vinograde i zagrlio ulice slavonske * pa zažmiri, zamisli daleke brege prije sna, zaspi kao rodna zemlja i sanjaj * zagorsko nebo slavonske zemlje.

Matej Delaš | Izložba očiju

Kao smeđe pod devedeset završi sa sjajem riječnim, nas nasuprot i vremenu danom unatoč, samom u zaista pogledu, barem ili usamljenom, zasigurno ugaslom. Ljepote te, pod devedeset neplačuće smjerom, stvarno da su kao gledajuće još.
Nepromjenjive trepavice sklapaše se koje nekad prije, sad važne nisu da kao. Pod devedeset u rijeku s pogledom, tužne trepavica zbog zaboravljenih onim u noćima hladnim i vrućim gledanjima, usporedno. One crne, sklapajuće pod užitkom i uzdahom ljepote, kolutajuće u ljubav kao da tu je vječnost, usne ne izdaju do kraja, okretanja poljupci i razni kao da je zjenicama u vječnost, prolaznost a bezbolna. Protuvremenskim postavom, unazad, mjesecima u visokim sa Suncem, smeđe i s osmijehom na početku, prvim pogledom u sjaj, rođeni onaj nakon mnogih prošlosti kipova, podsjećajući prošlu na budućnost. Onaj nepromjenjiv, slušajuć, izbjegavanja mojih, kao da laž je istina nezgodna. A opet, pogledi kao strast ponekad, ponekad bjeline ispunile su suze, to redaka između čitasmo da u rijeku gledat ćemo, večeri jedne, sebi nasuprot i vremenu unatoč. Skrivanje čavrljanja iza, što ma smo znali drugoj o strani zaslona, podočnjaka osim u šutnjama grafemskim nekasnim, nedostajaše kad tek pogleda vjerojatno. Vjerojatno.
Smeđe davno je vrijeme, crno, lijepo, kako li još, sve kao da izblijedjelo nije, s onim tužnim kolutanjem. Kad se spaja s okret rastankom, sklapajućim i ne vjerujući zadnjim, bez pogledavanja, ponavljanja, nekih drugih prvih.