kada se, onako u bijelom prosincu
pod uličnim svjetiljkama
i starim čempresima,
za jarmom skrije sunce
naših vinograda,
a zvijezde razasute
po starim njemačkim kućama,
visokim stupovima
i mojim trošnim stazama
kao kola naših djedova
zaškripe pod nogama,
ja pogledam, u tišini,
daljinu naših putova, zimu
dodirujem u voćnjacima
*
a slavonske se bake
skrivaju od svojih zima
i iza bijelih firanga
|
pogledom prate ceste
koje odvoze naše prijatelje
u daleke svjetove,
zapisuju korake nekih davnih ljudi
koji svijetle pod zelenim čempresima
prekrivenim bijelim zvijezdama
dok uz prozore i pokore
pale nebeske svijeće za sinove
imena zapisanih na spomeniku
za vječno sjećanje
*
a samo ako ceste zamijeniš
putovima starim
tamo kod kanala,
kod bajera
ili ulice bosanske,
samo ako zašutiš kao oranica
posuta bijelim zvijezdama,
poslušaj, u magli, smijeh djece
iz trošnih, zaboravljenih asfalta,
|
iz saonica, s velikog kanala
*
udahni zelenu prošlost
ravnih zimskih njiva
i okreni se cestama,
stazama, stanicama
koje ispraćaju našu mladost,
zamisli jabuku, jesensku,
u zagorskim rukama,
dotakni svoje brajde
i bit će ti jasno
kao miran zimski dan
*
da si svoje zvijezde
u snijegu
prosuo rodnim njivama,
da si svoje sunce
u žitu
darovao žutim poljima,
da si svoje putove i staze
|
u smijehu
prostro novoj djeci
*
da si svojim nebom
natkrio stare kuće, oranice,
čemprese i svijeće,
posvetio vinograde
i zagrlio ulice
slavonske
*
pa zažmiri, zamisli
daleke brege
prije sna, zaspi
kao rodna zemlja
i sanjaj
*
zagorsko nebo
slavonske zemlje.
|
Kolumne
Jelena Hrvoj |
Eleonora Ernoić Krnjak |
Martina Sviben |
Mirjana Mrkela |
Aleksandar Horvat |
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.