srijeda, 10. veljače 2021.

Matej Delaš | Franjo Nagulov: "Bilo jednom na Divljem istoku"

 

Razgovor vodio Matej Delaš

Birajući prave riječi, tako reći pitanja koja postaviti vinkovačkomu književniku i književnomu kritičaru Franji Nagulovu, autoru novoga romana „Bilo jednom na Divljem istoku“ i scenaristu novoga filma „Adam“, uzeo sam u obzir nenadmašnu slojevitost njegova izraza koja bi mi, samo da sam mu se javio nespreman na odnos s vlastitom tipkovnicom prilikom virtualnoga druženja, izraz svela na „dobri pokušaji, no“.

Kolegu Nagulova pronašao sam skrulajući valjak na voljenome mi zaslonu dok je Facebookova mrežna stranica bila aktivna. Baš je u tome trenutku, ako je vjerovati pokazivaču vremenskih odmaka na messengeru, već punih 25 minuta izbivao s mreže pa nije bilo teško nadati se da će biti raspoložen za razgovor neugodni s bivšim studentom i kratko kolegom u jednome od najintrigantnijih sociema u slavonskoj zbilji, školskoj zbornici. Sva sam pitanja dobro pretresao i očistio ih od mogućih skretanja kako bi se pitanja i odgovori našli na istoj valnoj duljini, što ćete, poštovana Čitateljice i poštovani Čitatelju, prepoznati na samome početku.

Dobar dan, Franjo.

Još bolje te našao, dragi kolega.

Za početak nam reci svima tko je Franjo Nagulov te čime se bavi osim pisanjem proze i poezije.

Ako kažem da nisam posve siguran kako odgovoriti na ovo pitanje, bit će onih koji će pomisliti da se prenemažem. Što mi doista nije namjera. Posve biografski: književnik (i književni kritičar; premda će neki zaključiti da je taj „i“ jamac sukoba interesa, a što proizlazi iz činjenice da kritiku poezije u nas pišu gotovo beziznimno oni koji su i sami pjesnici) te prosvjetni djelatnik (u jeku četrnaeste odgojno-obrazovne runde koja je, prema svemu sudeći, barem podjednako izazovna u odnosu na onu trinaestu). 

Sada si već vrlo poznat književnik. Što u tome svome radu najviše voliš i koja ti je među tvojim knjigama najdraža i zašto?

Ne smatram se vrlo poznatim književnikom. Posebice ne u sredini u kojoj živim. Dakako, tebi kao nekom tko je razmjerno upućen u scenu, taj se zaključak možda ne čini posve točnim, ali rekao bih da sam na tragu realne procjene stupnja vlastite prepoznatosti među drugima, napose onima koji u svojim čitateljskim iskustvima, govorimo li o recentnoj produkciji, i nisu ažurni. Takvi, pošteno govoreći, čine čitateljsku većinu. S tim da je čitatelja manje no što obično mislimo. Na stranu statistike posudbi knjižne (i neknjižne) građe u knjižnicama. Sklon sam povjerovati onom dobro poznatom istraživanju od prije koju godinu, a prema kojem prosječni građanin Hrvatske godišnje pročita manje od jednoga naslova. Alarmantno? Nipošto: naši su alarmi odavno na godišnjem. Ako gotovo neminovna demografska katastrofa nije dostatna za alarm, nije ni srozanost čitateljskih navika. O svojim knjigama, jer doista ne želim zvučati patetično, ne bih kao o svojoj djeci. Isto tako, ne bih posebno izdvajao nijedan naslov. „Zemlja zalazećeg Sunca“, ako o poeziji govorimo, možda je najaktualnija, odnosno običavam čitati tekstove iz toga rukopisa, osjećajući potrebu za angažiranijom reakcijom. Premda nisam siguran može li takvo što polučiti ikakav učinak. Prije da ne, no tu sada mogu spomenuti ogledalo i ono što u njemu vidim. To mi je još uvijek bitno u životu. Nadam se da će tako i ostati.

Svi, vjerujem, pišu da bi prenijeli neku emociju, neki osjećaj. Što prenosi tvoja poezija, a što proza?

Ne razmišljam o ciljanom transferu emocija (ni u poeziji ni u prozi), a kada pišem, onda je to tijekom emocionalnoga, našalit ću se, post-intenziteta. Uostalom, čitateljski je doživljaj intiman i posve osoban čin te na autoru nije baviti se čitateljskom očekivanom reakcijom. U prozi, u posljednje vrijeme naročito, bliži sam (no ranije) angažmanu koji smatram bitnim kao rijetko kada, a usprkos, kao što sam spomenuo, izvjesnom izostanku ikakvoga učinka. 

O novome filmu „Adam“ već smo čuli i pročitali puno toga. Nismo mogli izbjeći. Možeš li nam ti u nekoliko rečenica reći nešto što nismo? Odakle ta priča, kako je došlo do nje i kako je nastao film, odnosno scenarij?

Ukratko, Šulina i ja upoznali smo se krajem 2017. posredstvom zajedničkoga prijatelja. Mario je tražio nekoga tko iza sebe ima određeni književni trag i tko je ujedno „dovoljno lud“, baš poput njega, izgurati jednu ideju koja se, s obzirom na startnu poziciju, činila osuđenom na propast. Priznajem, bio sam skeptičan kada me je naš zajednički prijatelj kontaktirao iznijevši Šulininu namjeru. Pa ipak, na toj našoj nultoj kavi stekao sam dojam da je riječ o čovjeku koji u taj projekt vjeruje čitavim svojim bićem te da će učiniti apsolutno sve ne bi li projekt iznio do samoga kraja. To me je osvojilo te sam odlučio dati svoj obol. Mario je u svega dvije-tri crte iznio ono što je otprilike htio, a ja sam se odvažio upustiti u avanturu pisanja scenarija (bez prethodnoga iskustva na tom polju). U konačnici, čitava je stvar ispala jako dobro. Film je realiziran, vjerujem da je mnogima to već poznato, frapantno skromnim sredstvima i to je ono što u suštini ponajviše fascinira. Mario je pritom kao redatelj odradio mastodontski posao. Ne samo redateljski – čovjek je radio i fotografiju, bio snimatelj, skladao glazbu za film… naprosto zapanjujuće. Stoga u potpunosti razumijem i njegovu razdraganost zbog rezultata koji se nižu, kao što sam razumio i potištenost u mjesecima nakon đakovačke praizvedbe. Iznimno mi je drago što sam dio sebe ugradio u tu priču. Tim više što smo, mimo ovdašnjega horizonta očekivanja, stanje poraća i ostale popratne pojave „izdigli“ na razinu kakve univerzalne kategorije, a s osobitim naglaskom na stradanje djece, ono najgore što rat sa sobom nosi. Rat koji, uzgred budi rečeno, ne sadrži išta dobro. U međuvremenu, i sam sam podosta naučio o tehničkoj strani realizacije scenarističkoga teksta. Njegova je izgradnja zahtjevna, ali i silno uzbudljiva. Nadam se da ćemo vlastite pomake imati prilike demonstrirati i u budućnosti. Film je, naime, „skup sport“ i teško je bez znatnije financijske potpore, toga valja biti svjestan. 

Koliko si ti zadovoljan uspjesima toga filma?

Da ne idem u širinu: sve što se posljednjih nekoliko mjeseci dogodilo uvelike je premašilo moja očekivanja. Nadam se da će stečene reference pomoći pri pronalasku potpore, ponajviše financijske, za kakav budući projekt (s tim da nešto osobito papreno već imamo u planu). Ponavljam, filmska umjetnost košta; ovaj film utoliko ne predstavlja pravilo nego iznimku, gotovo incident. 

Prijeđimo sada na tvoj novi roman o kojem se još uvijek ne govori mnogo, no hoće. Osobno, jedva čekam pročitati ga. Kako se zove, koji ti je to roman po redu i koliko si ga dugo stvarao? 

Roman „Bilo jednom na Divljem istoku“ moj je ukupno treći roman i pisao sam ga oko dvije godine. Ideja je sazrijevala bitno dulje.

Molim te, uvedi nas kratko u radnju romana „Bilo jednom na Divljem istoku“.

Zlatko Srijemac, četrdesetogodišnji profesor književnosti (inače, pazi ovo!, književnik i književni kritičar), stanovnik je jednoga provincijskoga grada (označenoga kao „mjesto koje se voli nazivati gradom“) koji se, premda je svjestan šansi, nastoji zaposliti u Ustanovi za znanost, kulturu i društvena pitanja. Roman prije svega problematizira pitanje klijentelizma i nepotizma, a daljnju radnju ne bih odmotavao, to ostavljam zainteresiranim čitateljima (roman je otkupljen i za knjižnice od strane Ministarstva, tako da je, naposljetku, dostupan i u vinkovačkoj knjižnici). Recimo samo da je rasplet izveden po uzoru na magijski realizam i da neka pitanja, ipak ne najvažnija, ostaju neodgovorena. Što je, uostalom, u redu. Nije na autoru da nužno i postavlja pitanja i odgovara na njih. Osim toga, odgovori su na neka od tih pitanja ljudima poznati od ranije. Na stranu ustrajnost pri odbijanju suočavanja s realnošću kakva jest. 

Kojoj je publici namijenjen taj roman?

Za čitanje ovog romana, kao i za trezveno suočavanje s otužnom nam post-tranzicijskom zbiljom, prije svega je potreban želudac. Dakle, roman ne bih preporučio onima koji imaju gastritis ili čir. Stalo mi je do zdravlja čitatelja, bez obzira što je njih tako malo, a autora tako mnogo. Naime, ne krijem da je roman mjestimice sarkastičan komentar pseudopatriotizma u službi individualnoga prosperiteta, kao i komentar naivnosti onih koji na isporučene doze pseudopatriotizma uvijek iznova nasjedaju, a bez i najmanje naznake da će se to, poglavito u manjim sredinama, ikada promijeniti. Pomalo mi je smušeno komentirati vlastiti roman te kome je namijenjen, ali recimo da je on, makar posve neizravno, i odraz patološke ljubavi prema Vinkovcima koja me nikada nije napustila. Što mi daje pravo na ljutnju. Pravo, doduše, koje će mi mnogi čitatelji (dogode li se) ovoga romana odreći, no tu ionako ništa ne mogu osim podvući da sam napisao ono što sam, prema svemu sudeći, morao napisati. Sve bi bilo lakše kada bih, za promjenu, prema svojim Vinkovcima postao ravnodušan. Kada bi me, da skratimo, za sve bilo briga, kao što inertnu većinu i jest, a u što se periodično uvjeravamo više si čak ni ne postavljajući pitanje zašto je tome tako. Barem ga je ne postavljam. Naposljetku, ovaj roman neće sjesti najbolje „beskompromisnim“ baštinicima političke korektnosti (čitaj: „beskompromisnim baštinicima kompromisa“). Onima, naime, čija se (re)akcija svodi na zabacivanje šiški, otpuhivanje cigaretnoga dima te naposljetku slijeganje ramenima kojima bismo, osim signaliziranja rezignacije, katkad trebali nastojati i podići planinu (u ime dobro nam poznate vinkovačke „kurčevitosti“, oprosti na izrazu, koja je sve manje to što je bila, a sve više poza kojom se međusobno šarmiramo, i to uglavnom onda kada je „teren siguran“ kao što je sigurno igrajući Super Marija pasti u provaliju ili igrajući Grand Theft Auto brzinom od 300 km/h zabiti se u ogradu pritom fućkajući borbene). 

Ima li ovaj roman velike veze sa slavonskom društvenom zbiljom i kakve točno?

Na ovo sam pitanje s priličnom jasnoćom već odgovorio. No, moram reći da me čudi ta česta potreba za ovjeravanjem „autobiografskoga“ u nečijem pisanju. Naime, polazim od toga da ne postoji u književnosti djelo za koje bismo s potpunom sigurnošću mogli zaključiti da je lišeno i najmanjega traga autobiografije. Mnogo toga u ovoj knjizi proizlazi iz iskustveno primarne razine – od pokušaja zaposlenja do poznanstva s pjesnikom koji je u svojoj sredini, talentu usprkos, bio prezren i napokon zaboravljen. I ne, ne mislim pritom na sebe, već na autora koji nas je napustio prije koju godinu, a čiji rad silno cijenim. Etiketiran kao puka propalica on je tako, u konačnici, otišao u potpunoj tišini, uz sahranu kojoj je svjedočilo svega tridesetak ljudi. Na taj se gubitak po našu mikrokulturu uglavnom nitko nije osvrnuo. Pa opet, tko zna, možda je tako i bolje… 

Mogu li se možda u romanu prepoznati i neki određeni pojedinci s obzirom na to da on prikazuje velike socijalne probleme u našoj sredini?

Ovdje ću ipak, zbog dojma da po treći put odgovaram na isto pitanje, skratiti – mogu. Pročitaju li, siguran sam, i hoće. Netko ciničan ustvrdio bi da je lako biti spisateljski hrabar u sredini u kojoj malo tko čita. No, recimo da nisam posve digao ruke od mogućega faktora iznenađenja. Neki mi je dan tako Nepoznati Netko, kako bi Krleža rekao, došao, pružio šaku (u znak pandemijskoga pozdrava, nije bilo u zube, srećom) i čestitao na scenariju i uspjehu filma. Koju godinu ranije, na korzu, slična se gesta dogodila i zbog jedne zbirke poezije koju sam onomad objavio. Dakle, zalome se i ti trenuci i oni me itekako obraduju. Vjerojatno upravo stoga što su tako rijetki.

Za kraj nam još reci što ti voliš čitati i koga cijeniš među piscima.

Kao što znaš, pišem književnu kritiku, a koncentracija je na recentnom domaćem pjesništvu. U posljednje vrijeme neke su od tih kritika izazvale po mom skromnom mišljenju burne reakcije, no ne bih u detalje – ne želim, naime, da i ovaj intervju itko uzme kao „argument“ kakvom zlonamjernom provociranju. Inače, ne volim izdvajati autore, radije izdvajam djela, a popis bi istih u tom smislu bio podulji. Ako ćemo o zbirkama poezije otisnutim posljednjih godina, primjerice, onda svakako valja spomenuti djela kao što su: „Početne koordinate“ Monike Herceg, „Doba bršljana“ Davora Ivankovca, „Etika kruha i konja“ Marije Dejanović, „Putovanje oko tijela“ Marijane Radmilović, „Smiljko i ja si mahnemo“ Eveline Rudan… velim, podulja lista, ne znam što bismo postigli nabrajanjem. I da, ne smijemo zaboraviti niti Mateju Jurčević, dok poeziju Mateje Tutiš upravo otkrivam na vlastito nepatvoreno oduševljenje. Jesam li spomenuo Filipa Markovića? Vrlo talentiran momak! Potonji je trojac vinkovačkoga predznaka, zato sam to podvukao. 

Hvala ti na razgovoru i svako ti dobro želim.

Također.

Birajući prave riječi umjesto završetka razgovora, napisao sam književniku Nagulovu da ako ima što reći ili želi, neka kaže sada ili neka zauvijek šuti kako bih pokazao da i ja imam smisla za humor, na što nije ostavio smajlić, nego pitanje „zar zauvijek?“

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.