Sve o novoj zbirci priča Nijemi monolozi Tene Lončarević
Prije no što ti odgovorim na pitanje, podsjetit ću te kako je nekako tih godina kada si došao u našu školu, s nama kabinet nakratko dijelila još jedna talentirana spisateljica, Tomislava Albertović, volim njene priče, posebno uvrnut smisao za humor koji ih čini drugačijima od svega što imamo prilike čitati u suvremenoj književnoj produkciji. Podsjetila bih te na njezinu, sad već davno izašlu, zbirku priča Terorizam na slavonski način.
Prihvaćam biti podsjećen, no ona se u kabinetu pojavila ipak malo kasnije, u rujnu 2017. godine.
Nijemi monolozi su naslov koji se sam nametnuo, naime, zbirka se sastoji od 12 priča koje su koncepcijski postavljene kao monolozi, radi se zapravo o unutarnjem preispitivanju junaka u nekim ranjivim životnim trenutcima, onima u kojima ih je stvarnost iznevjerila ili je unutar njih samih nastala pukotina. Oni imaju glas, ali taj glas je potpuno nevažan, ništa ne mijenja, nečujan je čak i kada se izravno obraća drugomu. Teme priča su različite, ali ih ujedinjuje taj sveprisutan osjećaj nemoći, stvarnost je nadrasla pojedinca, bilo da je riječ o posljedicama rata, socijalnih neprilika ili o nošenju s nekim intimnim tragedijama kao što je recimo pitanje demencije u završnoj priči zbirke.
Moglo se već pročitati tko je dizajnirao korice Nijemih monologa i tko je uređivao knjigu. Možeš li nam nešto više reći o cijelome projektu?
Drago mi je što sam imala slobodu sama birati izgled korica, moraš priznati da su zaista divne i, što je važnije, izgledom u potpunosti slijede koncept zbirke. Dizajn je radio moj suprug Ivan Lončarević što mi je bila intimna želja puno prije no što sam znala da će se ova knjiga zaista i dogoditi. On je, naime, jako nadaren za vizualno, nije mu to struka, ali radi fenomenalne plakate za događaje u kafiću koji vodi, a imala sam prilike sudjelovati s njim i u nekim zanimljivim videoprojektima, čini mi se da smo dobar tim. Fotografija na koricama autorski je rad Zrinke Džoić, to je jedna mlada umjetnica, senzibilitetom mi je potpuno bliska, naime, bavi se analognom fotografijom što je posebna vrsta otpora prema nehumanoj brzini stvarnosti koju živimo, poziv na usporavanje, zahtijevanje vremena za ljepotu. Također, analogne fotografije nikad nisu čiste i do detalja jasne kao digitalne, uvijek imaju taj neki romantični premaz na sebi, koprenu između gledatelja i prizora, a to je opet posebna vrsta ljepote, namjerno odustajanje od realnosti. Knjiga je izašla u nakladi Matice hrvatske Ogranka Vinkovci, uredila ju je Višnja Sorčik, inače profesorica koja mi je predavala u prvome razredu gimnazije, a kasnije bila mentorica na fakultetu, kod nje sam išla na praksu i moram iskazati svoje oduševljenje što nas je ovaj projekt ponovno povezao. Svi kojima je predavala znaju o kakvoj se vrsnoj profesorici radi, na mene je silno utjecala, posebno u domeni odnosa prema učenicima i potpune predanosti svojoj profesiji. Od nje sam naučila da je u učionici ipak najvažnija ljudskost, to da se svaki đak osjeća u potpunosti prihvaćenim takav kakav jest i da ima pravo na grešku, onda je to temelj na kojem se gradi te sigurno dolazi i do dobrih obrazovnih rezultata. Velika mi je čast to što je pogovor za knjigu napisala Andrijana Kos Lajtman, sveučilišna profesorica, znanstvenica, ali prije svega sjajna pjesnikinja, meni osobno jedna od najdražih. Čitati njena zapažanja o pričama koje sam napisala, to je posebna vrsta zadovoljstva, mislim da sam tek kroz njezine rečenice shvatila da ovo što radim ima nekakvog smisla i da je vrijedno. U jednoj svojoj pjesmi Andrijana Kos Lajtman piše: Događaji su tek neznatan dio naših života./Ostalo je tetovaža ispod kapka/i zapjenjen zvuk na obzorju. Voljela bih pisati priče koje se sastoje baš od toga, od zapjenjenih zvukova na obzorju i tetovaže ispod kapaka.
Dakle, iako sam jako dugo čekala konačno objavljivanje ove zbirke (koncept je bio gotov još 2018., kasnije sam ga samo sitno nadopunila), ekipa s kojom sam surađivala, nije mogla biti bolja, lijepo se pogodilo da su oko mene ljudi koji mi i osobno jako puno znače.
Koliko (ne) znam, pišeš već jako dugo, pretpostavljam barem od srednje škole koju si završila u Vinkovcima. Koji su natječaji iza tebe i kakva si priznanja već dobila u svome spisateljskom radu?
Sad ćeš se možda iznenaditi, ali ja pišem od relativno nedavno, ako isključimo pubertetske pokušaje pisanja buntovnih i ljubavnih pjesama (bile su toliko grozne da ih svakako treba isključiti) te igrokaza za dramsku skupinu. Kratke sam priče počela pisati 2017.g. i to više iz igre, nego iz stvarne ideje da će se to pretvoriti u nešto vrijedno čitanja. Nakon dva-tri teksta koja su više služila vježbanju pripovjednih tehnika i kompozicije, napisala sam priču Čekaonica, to je bila prva priča koju sam mogla bez stida pokazati prijatelju pjesniku Goranu Milakoviću, on je to odmah proslijedio uredniku portala Strane (mislim da je to tada bio Almin Kaplan), priča je bila u redu, izašla je, zatim je uslijedilo Ljeto kratke priče, dobila sam poziv da pošaljem još jedan rad i tako je sve počelo. Odjednom se preda mnom otvorio cijeli dijapazon slika, tema, priča, mislim da sam kroz pisanje počela na drugačiji način gledati stvarnost, vrijeme i događaji su se počeli razlagati na jedan sasvim nov, uzbudljiv način, pisanje mi je postalo potrebno. Tada sam imala skoro 40 godina, to je prilično zakašnjeli start, ali utvaram si da mi je bilo valjda potrebno nešto proživjeti, vidjeti i osjetiti prije no što se usudim pisati. Nisam se puno prijavljivala na natječaje, sudjelovala sam u Večernjakovu natječaju za kratku priču „Ranko Marinković“ prošle godine, jednom sam ušla u finale Foruma Tomizze i jednom u finale Trećeg Trga, dakle, ne mogu reći da sam nagrađivana. Nagrade sigurno olakšavaju vidljivost i lakše dovode do objavljivanja knjige, ali što se tiče nekog unutarnjeg zadovoljstva i ispunjenja tiče, nagrada je i kad te prolaznik zaustavi na ulici ili u trgovini pa ti kaže da je u priči pronašao nešto što ga je dotaknulo, nešto što mu je blisko, poznato, proživljeno. Osobno, mislim da od toga nema veće nagrade.
Potpuno se slažem o nagradama. Bit ću kratak na sljedećem pitanju. Kakav je osjećaj ukoričiti nešto? Bilo što. Kakav je osjećaj to uzeti u ruke i pomisliti ono: „Vidi, to sam ja“, osjetiti kako je to nešto tvoje?
Nisam sigurna koliko je to sad moje, bilo je moje dok sam pisala priče, sad je vani i živi svoj život. Ranije sam spomenula da sam jako dugo čekala objavljivanje ove zbirke i taj proces nije išao bez komplikacija, kad sam je konačno imala u rukama, bilo je to više olakšanje, nego neko ludo oduševljenje. Nadam se da će čitatelji naći nešto za sebe vrijedno u pričama koje su sada i ukoričene, bila sam zadovoljna njima dok su nastajale, sad se više ne usudim procjenjivati njihovu kvalitetu. Bilo je potrebno staviti pečat na tu zbirku da se konačno mogu u potpunosti posvetiti novom projektu.
Gdje se zbirka Nijemi monolozi može nabaviti?
Zbirka će biti dostupna u Matici hrvatskoj u Vinkovcima te bi se od sljedećeg tjedna trebala moći naručiti i s njihove mrežne stranice.
Nekoliko tvojih priča, ili možda čak puno njih, već su se mogle pročitati na mrežnim stranicama nekolicine portala za književnost. O kojim je portalima riječ te kakve teme obrađuju tvoje priče? Ne mislim pritom samo na socijalnu tematiku, već nas zanima kakvi se likovi i koja mjesta prikazuju u tvojim pričama?
Objavljivala sam na najrazličitijim portalima diljem regije, toga je zaista puno i ne bih ih ovdje nabrajala. Spomenut ću samo najdraže, to je svakako portal Strane koji ima jako zanimljiv koncept objavljivanja jednog teksta dnevno što je u ovoj digitalnoj zasićenosti koju živimo taman prava mjera te portal Libartes koji u tromjesečnom ritmu izbacuje tematske brojeve s radovima iz različitih vrsta umjetnosti. Oba portala imaju sjajno uredništvo, nekako se ističu po toplini i prijateljskom odnosu prema autorima. Objavljivala sam i na portalima koji su prvenstveno informativni i tu ti mogu ispričati neobičan doživljaj, imala sam priliku vidjeti kakvu bi reakciju izazvala moja smrt. Što se, naime, dogodilo, lokalni portal Županjac objavio je priču naslova Crna kronika koja počinje viješću: Na državnoj cesti D-55 u blizini Gradišta oko 6 sati ujutro dogodila se prometna nesreća sa smrtno stradalim osobama…, a uz taj tekst stajala je moja fotografija te ime i prezime. U trenutku objave nalazila sam se na dječjoj priredbi i mobitel mi je bio isključen. Kako Županjac obično prenosi gradske vijesti, netko je krivo spojio naslov priče, moju sliku i početak teksta, krenulo je panično nazivanje rodbine, raspitivanje jesam li zaista poginula u prometnoj nesreći i slično. Kad sam upalila mobitel, čitam najprije poruku urednika portala o nevjerojatnom broju pregleda priče, nekoliko tisuća ljudi je kliknuo na tekst, sva sretna lebdim, kao – vidi me što sam popularna, a onda ugledam broj propuštenih poziva i već na prvom shvatim koliko je smrt veliki spektakl, odjekuje puno glasnije i dalje no što bi ijedna umjetnost mogla, pravi je clikbait.
Što se tiče tema, likova i mjesta, čini mi se da mi se neke teme vraćaju kao opsesija, tu je svakako pitanje prolaznosti, starenja, smrti, zatim pitanje društvenih nepravdi i kako one uništavaju živote, pitanje mogućnosti-nemogućnosti komunikacije, sjećanja-zaborava i slično. U ovoj konkretnoj zbirci likovi nemaju mogućnost djelovanja u odnosu na svoju prošlost ili aktualne razarajuće događaje, zapravo je tu događaj samo povod koji vodi u introspekciju. U nekoliko je priča mjesto radnje važno jer se karakter prostora prelijeva u likove, tu prvenstveno mislim na prostor ravnice i posebnu melankoliju koja iz njega proizlazi, o kojim se pričama radi, neka čitatelji sami otkriju.
Ako mislimo na ciljanu skupinu čitatelja, postoji li ona u ovome slučaju? Jesu li Nijemi monolozi za određenu publiku ili su baš za svakoga?
Teško da su baš za svakoga, nisu ni pisani s namjerom da budu lako i široko prihvatljivo štivo. Pišući ih, nisam imala na umu neku ciljanu skupinu ljudi kojima su namijenjene, no prema reakcijama čitatelja, mislim da neku publiku sigurno imaju.
Priznajem, tekstove sam ti čitao u više navrata i kao čitatelj koji traži biografiju posebnu sam pažnju obraćao na rodni grad Vinkovce u pričama. Postoje li možda i neki događaji iz prošlosti Vinkovaca opisani u zbirci? Koliko se sjećam, u Gradskoj je knjižnici pročitana priča Cigansko perje, a sjećam se i jedne priče koja se ticala vinkovačke željeznice (da se ne izrazim drukčije).
Cigansko perje nije u ovoj zbirci, ono će biti dio nove zbirke koju trenutno pišem. Priča o željeznici koju si spomenuo je priča Čvorište, ona je jedina izrazito vinkovačka, mislim da možeš iz naslova pretpostaviti zašto, ostale su postavljene u širi prostor koji je pokatkad Slavonija, a pokatkad samo geografsko određenje i nije važno.
Kratko ću se samo još dotaknuti naše školske priče. Budući da sam više puta mogao vidjeti i tvoj rad s učenicima na dramskoj skupini, zapazio sam zanimljive igrokaze kojima si sama autorica, a učenici su redovito brojni. Možeš li nam reći nešto o tim igrokaznim komadima?
Godinama vodim dramsku skupinu i moram priznati da je to dio posla u kojem najviše uživam, naravno, kada ne vladaju pandemijske okolnosti u kojima se ne smijemo nalaziti uživo kao što je to trenutačno. Kako je uvijek nedostajalo dramskih tekstova kojima bih obuhvatila sve svoje đake-glumce, tako sam ih silom prilika počela pisati. Nisu to uvijek u cijelosti moji radovi, često nastanu na osnovu improvizacija koje izvodimo na satima dramske, u skupinama se poigravamo idejama koje zatim preuzmem i doradim u funkcionalan tekst. Dakle, prvenstveno je tu prisutna dječja kreativnost. Nekako uvijek ispadne da na dramsku dolaze djeca koja se najviše od svega vole smijati pa smo u tom pravcu i razvili svoj prepoznatljiv stil, svake godine nastojimo proizvesti nešto što će nasmijati publiku, a glumački biti dobro i zanimljivo. Također, skloni smo eksperimentiranju s formom, osnova svega je igra, a onda se nešto od toga pretvori i u predstavu. Dramske radionice su izvrsna aktivnost za djecu jer ih oslobađaju, djeca se povežu s vlastitim emocijama, nauče ih razumijevati, nauče vladati svojim glasom i tijelom, povežu se i s drugom djecom pa se često unutar članova dramske skupine razviju prava, čvrsta prijateljstva. Moram priznati da, iako sam sad već gospođa u godinama, i sama odlazim na glumačke radionice kad god ih pronađem u blizini, a zna mi se dogoditi da tamo sretnem i svoje bivše đake-glumce, to je posebna radost i ponos.
Što u svome književnom radu vidiš kao sljedeću postaju? Hoće li biti ponovo zbirka priča motiviranih socijalnom tematikom, hoće li biti zbirka pjesama, hoće li biti možda neki roman? Pretpostavljam da se nećeš zaustaviti na prvoj zbirci priča.
Trenutno pripremam novu zbirku priča, posljednja je završila zaboravom, a nova će propitivati kolektivno i osobno sjećanje. Nadam se da ću je do ljeta zgotoviti, a još više da neće godinama čekati ukoričenje.
Hvala ti na ovome razgovoru i puno uspjeha želim u budućem radu o kojem također vjerujem da će biti zanimljiv ii prepoznat. Prva objava: Vinkulja
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.