Piše: Matej Delaš
Vjeruj.
Onda kad se najmanje budeš nadala, u tvoj voz uletit će netko da bude tvoj suputnik. Spontano i nespretno. Ni snaći se nećeš u trenutku,
a već ćeš stajati u redu da kupiš kartu za taj brzi voz. S nepoznatim suputnikom putovat ćeš u nepoznata prostranstva. Bit će to luda vožnja, nesigurna i puna prepreka. Nepredvidljiva
baš kao trenutak u kojem je potpuni stranac postao netko tvoj.
Doći ćete do raskrižja na kojem nećeš znati trebaš li desno ili lijevo. Raskrižja koje će odrediti vaše konačno odredište.
Bit će to putovanje s puno zalazaka sunca i kišnih dana, puno uspona i padova.
A vrijeme? Pusti da odradi svoje.
Ono će kroz cijelo putovanje biti vaša zvijezda vodilja. Ono će ti reći nastavljaš li dalje ili izlaziš na idućoj stanici.
Putuj i vjeruj, uživaj u nepoznatom i daj vremenu vremena.
Nije to baš priča s početka zbirke koju (da se ne hvalim sad, ali hvalim se) uređujem zadnjih mjeseci, već je to jedna od zadnjih poslanih koja će se uvrstiti u jedan od triju ciklusa zbirke lirskih „Priča iz sokaka“ Katarine Labrtić, 24-godišnje Šiškovčanke, članice KUD-a „Slavko Janković“, u čijoj će se nakladi tiskati 300 primjeraka te knjižice s debelim koricama na kojima će idejno rješenje provesti, pretpostavljam, gospodin Dražen Matijašević. Kako spisateljica napreduje (a s njom, naravno, i samokritika), tako šalje sve zrelije uratke pa vjerujem da knjižica o kojoj govorim, neće biti jedino što će Katarina oliteričiti i opubličiti u svome životu. Kada već započinjem s onim dosadnim i važnim detaljima, „Certis“ i gospodin Baličević iz Cerne bit će odgovorni za ovo ostvarenje mlade Šiškovčanke.
„Priče iz sokaka“ spomenute spisateljice u ovome trenutku doživljavam kao vapaj za nekim starim slikama slavonskoga sokaka i ljudi i ne znam je li ona zaista proživjela te poglede. Pritom ne mislim ništa loše jer činjenica da ih piše tako mlada osoba znači vjerojatnu sklonost kulturnom naslijeđu istočne Slavonije, a prethodnu tvrdnju mogu potkrijepiti (ponovo) činjenicom da su tekstovi u duljem razdoblju objavljivani na njezinu profilu uz fotografije Kazališta „Mika Živković“ Retkovci i Dražena Bote koji je dopustio da u novoj zbirci fotografije (i dalje) stoje uz priče. Zanimljiv je to pothvat koji, vjerujem, bit će potpuno pothvaćen krajem godine te će Šiškovčani ostati bogatiji za jedno ukoričeno literarno ostvarenje (naravno, Katarininom zaslugom), a ja ću se šepuriti jer sam, eto, pisao o tome i skromno sudjelovao.
Neću puno o gornjoj pjesmi jer nismo pozvani na školsku interpretaciju. Dopustit ćemo poštovanoj Čitateljici i poštovanomu Čitatelju uživanje u lirskim drogama i lakim osmijesima. Donji je tekst uvodni i zamijenit će posvetu na prvim stranicama, a nakon njega slijede ciklusi priča Sjeta za ciganskom pjesmom, Kad se vrate moje slike i Lutanje za slikom. Vjerujem da će tema ovoga članka na kraju izgledati prelijepo, onako kako izgledaju Katarinine „Priče iz sokaka“, koje možete pratiti na Facebookovim stranicama.
Premotavanje
Mojim sokakom još trči maleni dječak u susret prvom ljetnom mraku.
Sokacima mojim još njište vranci iako ih odavno ne prežu u kola.
Mojim sokacima još u večeri rane gude violine iako su pjesme utihnule.
Mojim šorom i sad kićeni svatovi idu iako djevojaka nema.
Moj sokak pamti dane moje mladosti. Stidljivo u sjeni hrasta čuva sliku mojega djetinjstva.
Mojim sokakom još šeću djed i baka ruku pod ruku poslije mise u nedjelju svetu.
Stazama djetinjstva još malen trčim majci u zagrljaj i bježim prvom mraku. Moje igre i dječji smijeh odzvanjaju novim asfaltima.
Sokakom mojim odzvanja neko drugo vrijeme. Odzvanja pustoš novog vremena dok moje usnulo spava u sjeni lipe.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.