subota, 18. srpnja 2020.

Matej Delaš | Izložba očiju


Kao smeđe pod devedeset završi sa sjajem riječnim, nas nasuprot i vremenu danom unatoč, samom u zaista pogledu, barem ili usamljenom, zasigurno ugaslom. Ljepote te, pod devedeset neplačuće smjerom, stvarno da su kao gledajuće još.
Nepromjenjive trepavice sklapaše se koje nekad prije, sad važne nisu da kao. Pod devedeset u rijeku s pogledom, tužne trepavica zbog zaboravljenih onim u noćima hladnim i vrućim gledanjima, usporedno. One crne, sklapajuće pod užitkom i uzdahom ljepote, kolutajuće u ljubav kao da tu je vječnost, usne ne izdaju do kraja, okretanja poljupci i razni kao da je zjenicama u vječnost, prolaznost a bezbolna. Protuvremenskim postavom, unazad, mjesecima u visokim sa Suncem, smeđe i s osmijehom na početku, prvim pogledom u sjaj, rođeni onaj nakon mnogih prošlosti kipova, podsjećajući prošlu na budućnost. Onaj nepromjenjiv, slušajuć, izbjegavanja mojih, kao da laž je istina nezgodna. A opet, pogledi kao strast ponekad, ponekad bjeline ispunile su suze, to redaka između čitasmo da u rijeku gledat ćemo, večeri jedne, sebi nasuprot i vremenu unatoč. Skrivanje čavrljanja iza, što ma smo znali drugoj o strani zaslona, podočnjaka osim u šutnjama grafemskim nekasnim, nedostajaše kad tek pogleda vjerojatno. Vjerojatno.
Smeđe davno je vrijeme, crno, lijepo, kako li još, sve kao da izblijedjelo nije, s onim tužnim kolutanjem. Kad se spaja s okret rastankom, sklapajućim i ne vjerujući zadnjim, bez pogledavanja, ponavljanja, nekih drugih prvih.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.