Matej Delaš | Duše (od blata) i (otrovana) srca retkovačkih likova (pod vedrim nebom)

Povodom Noći kazališta 21. studenog 2020. Kazalište „Mika Živković“ Retkovci objavilo je na mrežnim stranicama Retkovačku kazališnu ambijentalnu večer snimljenu u dvorištu Đurđevića kuće 27. kolovoza. Predstava je prikazala drame „Blatne duše“ (nastalu prema motivima romana „Đuka Begović“ i pripovijesti „Stara rana“ Ivana Kozarca) i „Otrov“ (nastalu na istoimenoj noveli Joze Ivakića).

Drama „Blatne duše“ donijela je priznanja glumcima Zdravku Šinjoriju i Slavici Vargi 2018. godine kada su na Jedanaestom Festivalu amaterskih kazališta u Slavonskome Brodu proglašeni najboljim glumcima te na Jedanaestome Repassage festu u Ubu, u Srbiji, kada je Šinjori nagrađen za najbolju mušku ulogu, a Varga proglašena najuspješnijim ostvarenjem večeri. Redatelj je Marko Sabljaković u Slavonskome Brodu nominiran, a u Ubu je osvojio nagradu za najbolju režiju.

Naravno, ne može vas se „na mreži“ dojmiti drama „Otrov“ kako bi vam se mogla izvrsnom glumom Zdravka Šinjorija nametnuti pogledate li ju u dvorani (ili u dvorištu Đurđevića kuće u Retkovcima). S druge strane (ili na istoj), „Blatne duše“ imao sam zadovoljstvo gledati dva puta u dvorani i jednom na mreži. Nakon svih tih „gledanja“ zaključiti da su „Blatne duše“ Sabljakovićeva daleko uspješnija drama od „Otrova“, vrijedilo bi jednako kao nakon gledanja „Blatnih duša“ samo na mreži zaključiti da je Šinjori daleko bolje odigrao uloge nego što ih je odigrala Slavica Varga. Time ne želim nametati mišljenje ni o čijoj dominantnosti. Može i ovako: Nakon svih tih „gledanja“ zaključiti da su „Blatne duše“ Sabljakovićeva daleko uspješnija drama od „Otrova“, vrijedilo bi jednako kao nakon gledanja „Blatnih duša“ samo na mreži zaključiti da je Slavica Varga daleko bolje odigrala uloge nego što ih je odigrao Šinjori. Poštovana Čitateljica i poštovani Čitatelj mogu sami odabrati koju će od prethodnih (tako beskorisnih, no sintaktički sjajnih) rečenica „uzeti za neozbiljno“ jer mislima opterećeni Autor želi (skromno, no samouvjereno i s nadom uvažavanja) reći da je Ambijentalnu večer doživio tek na mreži te će njegove prosudbe ostati zakinute za uživo gledanje drame „Otrov“, a dramu je „Blatne duše“ proživljavao prema istinitome događaju čak dva puta; jednom u Županji krajem 2018. i jednom u Jarmini sredinom 2019. godine.

„Di je duša od čo’eka?“ pitat će vas, pogledate li tu dramu, Zdravko Šinjori. „Da čo’ek ima dušu, ne bi var’o, krao, ubij’o.“ Ako ste pročitali roman „Đuka Begović“, pomislit ćete: „Ovo je on. To nije onaj brko s početka devedesetih kojega svi očekuju i koji je nastao iz triju književnih tekstova dvaju Kozaraca i jednoga Kosora. Ovaj je original o kojemu su nas naši najbolji glumci akademskih razmjera (točnije, fakultetski profesori) tjerali čitati.“ Gdje je duša, gdje je srce?

Zaista, uzmete li za ozbiljno, poštovana Čitateljice i poštovani Čitatelju, da je Šinjori to pitanje postavio s gledišta svoga lika, možda si dopustite s toga gledišta i odgovoriti, s gledišta baš toga Đuke „originala“, ne onoga brke s početka devedesetih s djedom Hilarijom, paljenjem slame, užičkim kolom i klanjem bratića suparnika usred svatova zbog ljubavi koja je, vidjeli smo, neprimjetno prolazna kao i Đukina robija u predstavi (zajedno s onim matoševskim zvukovima vlaka koje „guta već daljina“). Možda si, kao poštovani Gledatelj, pokušam odgovoriti nekolicinom pitanja ispred kojih si ne želim kao slabiji lektor nametnuti dvotočku.

Ima li duše u krčmarici Slavici koja je (uz svu svoju „amatersku“ profesionalnost na daskama i izvrsnim naglašavanjem šokačkih riječi) s osmijehom na licu pokupila baš sve njegove kovanice s poda i koja je, kako se može osjetiti, imala tu korisnu čast spavati sa Šimom i Đukom? Gdje li je duša ocu Šimi koji je, kako Zdravko govori, naučio jedinka kako „će znati da je živio samo ako bude kao on“? Imaju li dušu svi koji sude njegovu životu, koji su „imali mozak za druge dok ga je on imao za se“, kojima je ta papirnata prokletinja u životu značila sve i koji nisu znali kao Đuka „sami sebi biti šapat“? Imaju li dušu ili samo nose otrov nečijemu srcu, baš kao krčmarica Julka i svi ostali (neimenovani, no neizravno prozvani) nevažni, možda glasni i truli zemljani?

„Di je duša od čo’eka?“ pitat će vas na kraju, pogledate li tu dramu, Slavica Varga u ulozi Mare. „Da čo’ek ima dušu, ne bi var’o, krao, ubij’o“, dodat će ponovo Zdravko, ali u ulozi Stipe. Ako ste pročitali pripovijest „Stara rana“ (koju je sveznajući YouTube u opisu one ekranizacije s kraja osamdesetih godine brkao s pripovijesti „Gnjili ljudi“), pomislit ćete: „To je to nešto. To dugo nikoga nije zanimalo i to je ono što u slavonskoj priči nekada bezobrazno izmiče, ženska patnja pokraj muškoga pijanstva, veće suosjećanje sa suprugama tih pijandura.“ Gdje je duša, gdje je srce?

Zaista, poštovana Čitateljice i poštovani Čitatelju, valja dopustiti naslovu drame da nam sugerira kako su se duše Kozarčevih likova nakon svoga ovozemaljskog puta (takoreći zemaljske truleži) uputile k nebu koje je s njima dugo u blatu čekalo oživjeti (vjerojatno nakon Markova mahanja čarobnim žaračem) na daskama amaterskog retkovačkog kazališta. Slavica nema pravoga razloga (barem ne pametnoga) pitati Zdravka gdje li će mu duša zbog zahtjeva da mu „svojim tijelom izmoli lugariju“ kod bogatoga „dućandžije“ koji jako dobro poznaje gospodu iz Vinkovaca (jer već će joj drugi put – u drugoj drami, ali iz istih usta – na daskama reći da čovjek vjerojatno i nema dušu), no ipak ga je pitala za tu „bocu zraka“ koja je uvijek, barem u sat i pol života na ciglama Đurđevića kuće u Retkovcima, vrijedila premalo onima koji ju valjda nisu imali i previše onima koji su ju tražili u drugima. Nadajući se da se u boli može pronaći Zdravkova duša, dok sve sa sebe polako skida kako bi ga izvukla iz zemaljskoga blata, on na sebe oblači lugarsko odijelo dokazujući da mu je duša u blatu, a srce otrovano (dok ona pod srcem, kako to slikovito ističe, nosi dijete) te dvaput ponovljeno pitanje ponovo ne dobiva odgovor. I ne treba ga čekati. Kako bih, vjerujući u dosljednost, „ispoštovao“ sličnost s prvim dijelom svoje recenzije ili osvrta, ponovo ću (ne vjerujući u dvotočke) postaviti nekoliko pitanja, ovaj put sa Slavičina gledišta. Je li duša u tom svijetu koji ne možemo napustiti i u kojem su nam sve uspomene i cijeli život, kako kaže, i koji će nas osuditi s prvom prilikom Zdravkova pijanstva u krčmi kada ga pitaju gdje mu je žena? Gdje je duša, je li ostala u onome sjetno spomenutom, već zaboravljenom pogledavanju, onome ljubomornom koje je Zdravko zaboravio puštajući otrov želje za „gospodstvom“ u svoje srce? Gdje je, gdje je? 

„Ma nije meni zlo srce“, reći će vam na kraju o svojoj Mandi Franja, lik iz novele Joze Ivakića, „ja sam njoj u duši davno oprostio, ali otrov, otrov je u mome srcu i taj otrov truje i moj i njen život, i to se upopretilo med nas i rastavlja nas!“ Treba li, s obzirom na pojam „oprosta“ supruzi i „otrova u srcu“ glavnoga lica, objašnjavati što na kazališnim daskama (ili na ciglama dvorišta Đurđevića kuće u Retkovcima) točno stoji između treći put odličnoga glumca Šinjorija i primjetno prkosne glumice Maje Kostić? Što je duša, a što je srce?

Zaista, poštovana Čitateljice i poštovani Čitatelju, neću „spojlati“ opišem li vam onu završnu scenu s ledenom Majom Kostić koja (sto puta izubijana, pretučena i poderana) mirna i uspravna stoji nad Zdravkom dok njemu (opijenom otrovom u srcu) nema tko pružiti ruku da ustane kako bi još jednom poželio „da sve bude kao prije“. Ako bi Zdravko rekao da joj je „u duši već oprostio“, ne vraća li nas poštovani Redatelj pitanju što je duša ili, kako su već nekoliko puta njegovi glumci izgovorili, gdje je čovjekova duša. Postoji li uopće ako oprost u duši ne može protiv otrova u srcu? Uza svoj žal što onu prejaku završnu Majinu scenu uz fenomenalno dodanu glazbu nisam gledao uživo, dodat ću još samo jedan motiv – kucanje (možda sata) koje se pojavljuje u trenucima kada se Zdravko i Maja gledaju u oči, a pridonosi dočaravanju Franjina osjećaja izgubljenoga mira o kojem progovara. Ujednačeno udaranje kazaljki vjerojatno bi trebalo usporiti ritam kucanja Franjina srca, otrovanoga još davno kada ga je prevarila s austro-ugarskim vojnikom. I gdje je srce?

Zaključno, otrovana glumačka srca i njihove blatne duše znače život Kozarčevih i Ivakićevih likova pod vedrim nebom dvadeset prvoga stoljeća. Izvrsno uprizorenje pod „redateljskim žaračem“ Marka Sabljakovića, srcem i dušom, slavonske kulturne baštine i života ljudi u Slavoniji s kraja devetnaestoga stoljeća (a u dvorištu Đurđevića kuće u Retkovcima) koje možemo pogledati na mreži, neka nas potakne, poštovana Čitateljice i poštovani Čitatelju, svakako ih pogledati uživo (čim to bude moguće), proživjeti bol s dušama iz blata i s otrovom u srcima „prema istinitome događaju“, baš blizu pozornice, uz otrov života, uz blatne duše vječnih slavonskih likova, uz daske koje (pod ovim nebom) život znače.

_________________________________________________________________

Tekst je objavljen na stranici Kazališta „Mika Živković“ Retkovci
Korišten za časopis Kvaka uz pismenu dozvolu Kazališta „Mika Živković“