utorak, 26. siječnja 2021.

Matej Delaš | Niti duša od blata, niti otrovano srce

 

ili Triput sam vidio Tonija Starinca


I još uvijek ne znam što sam točno vidio. Znat ću jednoga dana, onoga kada popodnevni program neke komercijalne televizije (za koju ću kao ogledni primjerak muškosti dvadeset prvoga stoljeća biti prikovan) na barem jedan Božić izostavi maloga Culkina i onu svima nepoznatu priču o dvama provalnicima u zaista lijepome kvartu Chicaga. Ne znam. Nije mi bilo pisati o njemu (o Toniju zapravo, a kada dobro promislim, niti o malome narkomanu) u Retkovačkoj kazališnoj ambijentalnoj večeri kao o „duši od blata“ ili o „srcu s otrovom“ kada je stajao baš kako stoje neke pozitivne utvare znajući da im je tu mjesto jer tu najviše smetaju odrasloj poremećenosti.

Ne znam što sam točno vidio. Bit će da vidim isto kao onaj (relativno) mladi retkovački redatelj s diplomom poput moje, recimo profesora Hrvatskoga jezika i književnosti, jedan od rijetkih slavonskih intelektualaca koji će rado prenijeti pravilan izgovor prezimena Kozarac, k tomu i podučiti mladu slavonsku zvijezdu (koja je, kako sam već napisao negdje, ili rođena pod sretnom zvijezdom ili je zapisano u zvijezdama postati zvijezdom) kako podučiti i novinarku lokalne televizije izgovoru (tomu redatelju) zaista sveta slavonskog prezimena. Mislim da ni on nije znao što točno vidi, no znao je što želi vidjeti – ono što traže ljudi poput nas, onaj komad kazališne daske koja bi pozornicu pridržala životnom i spremnom na neka nova dramska lica koja će biti životnija od oživljenih slavonskih sokaka i Kozarčevih likova s kraja devetnaestoga stoljeća. Ne čudim se što vidimo isto, a to što još uvijek ne vidimo, vidjet će se sljedećih godina. Kako napisah, Antonija sam vidio triput.

Bila je topla večer krajem kolovoza, o kojoj sam tek na mreži razgovarao s (relativno) mladim redateljem nekoliko dana prije nego što se dogodila, kada je u sklopu Ambijentalne večeri uprizorena predstava u dvorištu Đurđevića kuće u Retkovcima. Toni nije bio blatna duša pa se pojavio uz glasniji i onaj topao zvuk tambura nakon kratke Slavičine tišine i pogleda prema vratima u trenutku kada je uslijedio monolog o „desetogodišnjem sinu… kojega Šima svaki dan vodi u selo po birtijama“. Stajao je nepomično i kao mladi kamen proživio nekoliko važno udaljenih godina (ili nekoliko faza), počevši od uloge desetogodišnjega Đuke kojega otac potiče da „udari“ do odrasloga kojemu govori da bude kao i on kako bi „znao da je živio“, što ne smatram zbunjivanjem pažljivoga i poštovanoga Gledateljstva koje je vjerojatno znalo da je slijed događaja (vezan uz Đukina slušanja) zamijenjen. S promjenom svjetla i glazbe Toni je nestao s flastrovane kazališne cigle te odnio tu sliku djetinjstva, tu bespomoćnu bijelu nepomičnost s pozornice. Tada sam Tonija vidio prvi put.

Bila je topla večer krajem rujna, o kojoj sam također tek na mreži razgovarao s (relativno) mladim redateljem cjelovečernjega programa otvaranja Vinkovačkih jeseni, kada je mali Ivan Kozarac (kojeg je simpatičnije nazvati Iva, s kratkosilaznim na i, koliko znam), prekovremeno mjesecima stvaran, skoro protrčao pozornicom u tijelu desetogodišnjega glumca, baš kao i sva ona djeca pod ugašenim svjetlima, kako ne bi zakasnio u školu sa svojom (jednoga budućeg i nikojeg dana) ljubavi Marijom Kozarac, kasnije Gutman, nakon što su se sva djeca skamenila na glas odrasloga Ivana Kozarca. Ponovo je stajao nepomično i kao papir sa stihovima pjesme Milovo sam garave i plave proživio sve one Ivine kasnije, recimo nedoživljene godine koje su se pomiješale s vojskom i preranom smrću u dvadeset i nekoj godini, a da ne spominjemo priču o tome kakve je tarabe ta ljubav trebala rad' tebe preskakati. Tada sam Tonija vidio drugi put.

Bila je, dakle, ponovo topla večer krajem studenoga, o kojoj sam ponovo tek na mreži razgovarao s (relativno) mladim redateljem, no i suradnikom prvoga slavonskog igranog filma „Adam“, a ovaj me put opravdano uputio na mrežnu stranicu austrijskoga festivala gdje se prikazivao možda i prvi put za puno kršćeni' duša. Ponovo je svjetlokosi klinac iz Retkovaca, obučen u sasvim prikladne rekvizite primjerene devedesetim godinama i presvučen djetinjim smijehom i pokojom suzom u pravome trenutku, šutio kadrovima poslijeratnih slavonskih salaša. Licem u dlanu, u Adamovoj šaci, u mraku očeva zagrljaja, izmišljen kao osmijeh (niti blatna duša, niti otrov u srcu), gledao je u zidove nekoga stana ispunjenog željom za mirom i šutio slušajući i gledajući odraslu bol. Kao onaj tanjur koji nazivam limenim, ispražnjen od riječi i suvišne patetike koja bi sve razotkrila prije vremena, izložio se tiho u stanu na nekome slavonskom salašu koji je značio dom nezbrinutom ili zaboravljenom klincu. Tek na kraju, na prozoru koji je svijetlio u mrak, izgovorio je ono „zbogom“ koje je značilo „doskora“. Doskora. Tada sam Tonija vidio treći put.

Ne znam što sam točno vidio. Znat ću. Mislim da ni (relativno) mladi redatelj ne zna što je točno vidio. Nešto jesmo, nešto ćemo. Niti dušu od blata sa Slavicom i Zdravkom, niti otrov u srcu sa Zdravkom i Majom. Niti maloga narkomana iz Chicaga koji je i ovoga Božića najzdravija večernja ljepota uz okićeni bor. Nešto, nešto novo, nešto što će tek biti, nadam se smetati onoj odrasloj poremećenosti.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.