Kolumne

ponedjeljak, 30. srpnja 2018.

Milan Zagorac | Gospodar lutaka, 1. dio


Prije početka

Ivan

Danijela, možda će ti se ovaj dio činiti posve nebitan, ali mislim da ima neke veze sa svime. Uzmi ga u obzir kada ćeš i ako ćeš ikada pročitati ono što sam ti poslao u dokumentu gospodar_lutaka. Kažem ti, dio je sam po sebi nebitan, ali nekako mi se na kraju svega, čini da ima veze s time što se kasnije događalo, možda stvarne, možda simboličke, nisam siguran. Radi se o meni i mojem ocu, točnije o onome što je moj otac očekivao. I da, naravno, radi se o mojem pasivnom, melankoličnom otporu, koji je, čini se, ipak puno opasniji no što se na početku čak i meni samome činio.

Tata je uvijek smatrao da sam šeprtlja, posebno što se tiče oružja: da ne znam dobro ciljati, da trošim metke bez veze, da ne mogu nategnuti tetivu na luku, da ne znam kako treba koristiti nož, da nisam ni od kakve koristi kada se treba zaklati životinja, da zacijelo ne bih znao pripremiti ni zeca, ma ni kokoš, da ne govorim da ne bih mogao obraniti ni sebe a kamo li drugoga, da se radi i o golome životu. Ne, nije smatrao da sam dobar s oružjem, ali je zato smatrao da sam vičan nečemu drugome, a u što se uvjerio nekom prilikom, ne sjećam se više kada je to bilo, no bilo je davno, jako davno, toliko davno da se počinjem pitati je li to bila istina ili samo neka od mojih deluzija.

Uzeo me tada za ruku i poveo autom, u neki drugi, meni nepoznati grad, vozili smo se od jutra do predvečerja, ne znam što je o tome mislila mama, a moram priznati da se nisam ni zamarao time, volio sam tada biti s njime: putem smo stajali po bircuzima, to i tamo bismo nešto šalabrcnuli, tata je volio ovakve lutalačke epizode, tako sam barem ja to doživljavao, te izlete, te male događaje koji su unosili sklad između nas dvojice.

Predvečer smo stigli u taj drugi grad, nikako ne mogu dokučiti koji je, nije bio velik, ali ni jako malen, nekako srednje veliki grad, ali nije ni važno, važno je da smo išli kod tog nekog čovjeka koji je stanovao u običnoj socijalističkoj peterokatnici bez lifta, na četvrtom katu, da, sad se sjećam, čovjek se prezivao Knežević ili tako nekako i tata mi je rekao da “šutim dok oni razgovaraju”.

Čovjek se malo prenuo kad nas je vidio, dobacio je “a, i prinovu vodiš sa sobom”, na što je tata odgovorio krajnje lakonski “utrapila mi ga je mama”, što ja nisam shvaćao nimalo uvredljivo.

Zatim smo sjeli za stol, čovjek je donio rakiju, tata i on su o nečemu razgovarali, znam da se radilo o nečemu jako važnom jer nisam razumio ni riječi, radilo se o nečemu od najvišeg povjerenja i sigurnosti, no meni sve to skupa nije ništa značilo.

Čovjek mi je donio sok, ja sam ga pio, tata i on po još jednu rakijicu, pa zatim još jednu, pa još jednu.

Čovjek je čas pogledavao prema tati, čas prema meni.

Soba je bila slabo osvijetljena, očito u stanu nije bilo nikoga.

Gledao sam kako se čovjek znoji, najprije mu je izbila na sred čela velika kap, nakon toga mu je cijela glava bila mokra, a nije bilo vruće, zatim je zapalio cigaretu, pa su njih dvojica nervozno pušili i razgovarali o nečemu što je bilo jako važno i veliko.

Čovjek je postajao sve nervozniji, ja sam sve više gledao u njega, sve više sam gledao kako ga hvata panika iako se nije događalo ništa vrijedno spomena, osim te silne rakije i cigareta i jako važnog razgovora.

Sada je sve češće pogledavao prema meni, i taman kad smo se spremili da idemo jer je tata rekao da je vrijeme, čovjek je otišao negdje u hodnik, pa valjda u svoju sobu pa je po povratku opet sjeo i rekao “pa kud ćete, ajmo još jedno, putno…”

Tata je rekao da može, “zašto ne”, čovjek je natočio još jedno piće, zatim je u sekundi negdje odozdo izvadio pištolj, stavio ga u usta, nagnuo glavu najprije prema stolu te se konačno propucao: nisam se stigao ni pokrenuti, kad sam vidio kako je na vrh glave potekao vodoskok krvi i komada kosti, a nakon što se prevrnuo na leđa zajedno sa stolicom, niz nosnice je potekao valjda cijeli mozak. Točno se sjećam kako su se udovi sve više i više opuštali, kako su mu se prevrnute oči punile krvlju i kako je pred nama velikom brzinom umirao. Sjećam se da je ostao bosih nogu, a da je njegov ručni sat pokazivao točno 8 i 15.

Glupo, zar ne, mene je najviše čudilo da se kazaljka na satu i dalje vrti iako je čovjek mrtav. I da se, kad se pogine, izleti iz cipela.

Tata me brzo uhvatio za ruku te smo se, ne bi li nas netko povezao s pucnjem, spustili niz zamračeno stubište u prizemlje i nestali niz ulice. Zatim smo se opet satima vraćali kući, nismo uopće razgovarali, a ja sam se uglavnom pravio da spavam.

Nikada mi o tom događaju tata nije rekao ni riječi. Ipak, puno godina kasnije, puno, ne znam ni sam, rekao mi je da ja ne ubijam metkom, nego pogledom. Tužnim, žalosnim, očajnim pogledom. Dodao je da je moja melankolija ubojita i da je teško, “skoro nemoguće živjeti s takvim djetetom.”

“Eh, da si barem volio pucati iz puške”, dodao je. “To je tako jednostavno.”

Nema komentara :

Objavi komentar