Usnut ću skoro, već zahvaćen parezom.
Nevjeran bijah Ninočki Vasiljevnoj,
Ranjen od njene ruke, ležim pod brezom.
Još jednom, mutno, ja gledam njeno lice
I grudi male, posve nad mojim tijelom.
A kad na brezu sletješe bijele ptice,
Ninočka poče sa posljednjim opijelom.
I nasu pelin u ranu, u duboku;
I vriskom ljutim prokune sve mi, s reda;
I s hladnom mržnjom u osvetničkom oku
U srce moje sjuri šiljak od leda.
Kad položi me na permafrostni treset,
Uza me leže... Na minus četrdeset.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.