Kolumne

utorak, 24. srpnja 2018.

Sven Adam Ewin | Posljednje opijelo


Kraj mi je blizu. I prema skaski drevnoj
Usnut ću skoro, već zahvaćen parezom.
Nevjeran bijah Ninočki Vasiljevnoj,
Ranjen od njene ruke, ležim pod brezom.

Još jednom, mutno, ja gledam njeno lice
I grudi male, posve nad mojim tijelom.
A kad na brezu sletješe bijele ptice,
Ninočka poče sa posljednjim opijelom.

I nasu pelin u ranu, u duboku;
I vriskom ljutim prokune sve mi, s reda;
I s hladnom mržnjom u osvetničkom oku
U srce moje sjuri šiljak od leda.

Kad položi me na permafrostni treset,
Uza me leže... Na minus četrdeset.

Nema komentara :

Objavi komentar