utorak, 31. srpnja 2018.

Božica Jelušić | Ponavljanje


Da, to je naziv te Kierkegaardove knjige, na koju često mislim. Ponavljanje, vrtnja u krug, spoznaja kuglastog vremena. Sve stvari su već bile, sve nam se već dogodilo. I ljubavna bol i rastanci, i olakšanja što smo to ipak pregrmjeli i otpustili, i teška ljeta, kad te jedino peto čitanje MAGRISOVIH "Mikrokozma" spašava od odlaska na Hitnu, po malo zraka i vitaminski koktel za preživljavanje od sparine i nemoći. Nahraniš se ovakvim odlomkom: Villa Passatempo, vila prođevrijeme (...). U tom skladnom četveroslogu odjekuje duboki nemir, smrtan. Ta gusta sjena i ta visoka zamišljena stabla trebali bi biti tamo da zaustave vrijeme, ili barem odrediti da ono protječe laganije, kao zlaćana smola što klizi duž debla, a ne kao vodopad koji se strovaljuje."

Moram reći da sam razvila neku indiferentnost glede protjecanja vremena. Možda se tako eufemistički kaže: prihvatila sam činjenicu starenja. Nasumce vadim desetak fotografija u razmaku pet godina, primječući da sam samo postala mrvicu više smrknuta, s crtom zlovolje ako nisam u ugodnom okružju, poput parka, šume, vrta, imanja ili hladovitog ateliera.Uglavnom, kad je oko mene pokošeno i kad radnici odu, udišem taj tamjanski miris trave, ljuljam se na terasi ili strastveno prekapam ladice, tražeći dokaze postojanja, koje više nikada neću naći; izgubljenu naušnicu, perorez, stari notes s bilješkama, Lackovićeve grafike, Z-ove razglednice, punjač za bateriju fotoaparata,maramicu s monogramom, svoj protekli život, izmjeren aršinom melankolije.Nikada ne nađem ništa od toga, no izrone stvari koje sam posve zaboravila, pa se zateknem kako šmrcam nad nekom sitnožvrljastom ćirilićnom rečenim, koja mi prije trideset godina baš ništa nije značila.A odmah na to, iz prikrajka izranja kiselo osjehnuti PESSOA; "Unaprijed sam umoran od stvari koje neću pronaći". Dakle, mogla sam misliti, mogla sam se svakako osigrati na vrijeme.Zašto bih inale pamtila sve to trunje u mozgu, stotine tih citata?

Ponavljaju se misli, situacije, neprilike, bolovi u istom dijelu tijela, čak i snovi, sve dok ih jednom ne upamtimo i zapišeno. tek kad budu fikirani na papiru, ne mogu više odletjeti.Ponavljaju se karmički susreti, nelagode iz djetinjstva i školskih klupa, nemoć preskoka preko kozlića (prokleta zgrčka / raznoška), ponavlja se stoj na glavi, koja je danas teška poput olova,nesretna glava literatkinje, pa ti se čini da se više i nećeš vratiti u okomicu, uspravan hodajući položaj, oslonjenost na stopala. Zavarit će te netko tjemenom čakrom za zemlju, gledat ćeš iz te obrnute perspektive i misliti kako od četiri stotine upamćenih pjesama, odgovor nađeš u vlastitom stihu, koji te opsesivno slijedi po stubama, dok se penješ na kulu, da iz bolje perspektive uhvatiš putujuću fregatu našušurenih oblaka, što stižu s mađarske puste, puni srebrnastoga pijeska i pahuljica s topole;

"Sve stvari jednom dođu, samo neke prekasno".

Gledajte da vam se to ne dogodi, kolikogod je moguće.

Flora Green

Nema komentara :

Objavi komentar