Kolumne

četvrtak, 26. srpnja 2018.

Darko Balaš | Ratnik s dušom 20


Iako se počeni nalet nakupljene zimske vode smirio, potok je svojom tvrdoglavošću i dalje hučio nesnosnom bukom, pokazujući tim malenim ljudima koji su čekali kraj srušenog mosta, svu svoju raskoš i moć koju čovjek nikada neće moći zauzdati. Jalovi su pokušaji čovjeka u ostavlujanju traga iza sebe, jalovi su svi njegovi pokušaji podjarmljivanja prirode i drugih ljudi, jer sve ono što se temelji na sili, baš nikada ne može izdržati ispit vremena i svemirske pravde, te se, prije ili kasnije, sunovrati u prah nestajanja, koji vjetrovi vremena raznesu na sve četiri strane svijeta. Arogancija se uvijek suoči s krutom realnošću istine, a svaka sila i nevolja s beskonačnom snagom ljubavi i života.

Ciklus prirode ništa ne može zaustaviti, jer je upisana u svaki tren postojanja, njena upornost da krene iznova i iznova, svakog proljeća, kroz milijune godina ciklusa izmjene godišnjih doba, uvijek, na kraju pobjeđuje svaki pokušaj izmjene ili zarobljavanja.

Ljudi okupljeni oko srušenog mosta, u bjesomučnom jurcanju ka svojim kratkotrajnim ciljevima, nisu to mogli vidjeti širim pogledom, već su kunili nesreću, vrijeme, prirodu, samog stvoritelja. Stotinu se puta iz već razbješnjele gomile mogao začuti onaj tako dobro poznati vapaj: "Zašto baš meni?"

I svuda, ali baš svuda uokolo mogao se osjetiti elektricitet mržnje koji je poput virusa, brzinom svjetlosti, zaražavao sve okupljene.

Nestalo je davno znanje drevnih civilizacija ratniče. Dobro to znaš. Nestalo je razumijevanje i usklađivanje sa zakonima prirode i samog postojanja. Nestalo je zlatno doba kada je čovjek u potpunosti razumio svoje poslanje i živio u skladu sa svim onim što ga okružuje. Nestalo je doba kada je janje živjelo u miru s lavom i čovjek u miru sa prirodom i što je najvažnije, samim sobom. No, nije nestalo zauvijek!

Kao što to priroda radi već milijunima godina, tako i čovjek ima svoje uspone i padove, svoja zlatna i svoja mračna vremena u svemiru dualnosti koji trenutno vlada. U strahu, sili i nepovjerenju što su okovala srca onih koji ne traže istinu. U neznanju onih koji život ne vide kao sveti poklon stvoritelja.

U tvojim očima sija svjetlo odlučnosti, jer ti istinu odavno znaš, tvoje je srce mirno jer znaš kako svi problemi nakon nekog vrema izblijede i sve prepirke nakon otrežnjenja postanu besmislene. Jednom, vođeni znanjem ratnika s dušom i svi drugi krenut će putem otrežnjenja, krenut će jedinim mogućim putem ljubavi. Jedinim mogućim putem prilagodbe.

U daljini, daleko od buke i graje razjarene gomile, gotovo nekim nadnaravnim čulom što ga neki nazivaju intuicija, čuješ lagano šljapkanje jelenjih nogu u vodi. Čuješ hitri korak srne koji nakratko zapljusne tlo i ubrzo se izgubi u daljini. Nekima nije potreban most kako bi pronašli svoj put. Oni ga stvaraju sami.

Krećeš u smjeru zvukova koji je načula tvoja duša i tristo metara dalje, iza samog ruba šume što varljivo skriva vidik, nailaziš na potok koji je ovdje naglo zaokrenuo, zaustavio se iza velikog debla palog drveta i prikupljao snagu, kako bi kasnije pojurio još jačom snagom ka srušenom mostu.

Odmah ispod drveta stvorio se kratki smiraj snage potoka kojim su životinje brzo prešle na drugu stranu prije no što deblo pukne pod snagom nabujale vode. Već stotinu metara dalje, potok je ponovno ubrzavao, vođen uskom obalom i obrušavao se na most ispred razjarene gomile.

Za sve postoji pravi trenutak. samo ako naučiš slušati i gledati. Ne očima gomile, svojim vlastitim očima! Samo tako pronaći ćeš put gdje ga nitko drugi ne vidi. Deblo neće izdržati još dugo, no ti znaš kako se uvijek, ali baš uvijek pojavi rješenje za one koji ga žele vidjeti. Za one koji vjeruju.

Sigurnim korakom gaziš vodu potoka i slijediš krdo jelena koje se već gubi u daljini i slobodi.

Put uvijek pronalaze oni koji ga iskreno traže...

Nema komentara :

Objavi komentar