Kolumne

petak, 27. srpnja 2018.

Ispovijed jedne čitateljice


O romanu "Moja baka ima dečka" Vjekoslave Huljić

Piše: Mirjana Mrkela 

Kamo na ljetovanje

Pitanje o ljetovanju nije u ovoj knjizi. Ako jest, promaklo mi je. Ne, to ja vama, dragi čitatelji, postavljam kao moguću temu za razmišljanje. Idete li na more? Ili kod bake? Netko možda i jedno i drugo. Možda u Split?

U Splitu živi gospođa Vjekoslava. Ondje je smjestila i svoj zgodni mali roman. Možda ste i vi bili pa ste, primjerice, čuli:

"Ajme, kako je lip! Ajme, šta je smišan!"

Shvaćate (kužite, kopčate, kapirate)? Tko nije bio, vidio je na nekoj snimci ili na filmu. Osim po govoru, Splićani su poznati po živahnosti. Ni junaci Vjekoslavinog romana nisu iznimke. Lako planu, viknu, teško zadržavaju suze. A kad su razdragani brzo se zagrle pa i poljube. Primjerice: "brat mi se najednom približi i zagrli me". Ili: "Baka priđe krevetu, sagne se, poljubi unuka u čelo i ušuška ga."
A ako je tata Robert šutljiv i usporen, to je iznimno i čudno. "Tomo, njegov rođeni sin, vidio je da ruku pod ruku s tatom ide velika briga, toliko velika da se Robert malo pognuo, kao da su ga stegla leđa."

Starci u staračkom domu također se uklapaju u zajedničku sliku. Glavna junakinja Nina (14 godina) ima baku kakva se samo poželjeti može. "Baka Dobrila: 67 godina, 67 kilograma i mnogo, mnogo više iznenađenja."

Kad smo sve to posložili, manje nas čudi da ta njena baka ima dečka. Tepa mu, kupuje mu jagode. Ninin problem nije to, nego nešto drugo: "Baka ima dečka, a ja ne!"

Ne znam muči li isti problem nekoga od vas, ili vas je barem jednom mučio. Mene jest. Ako bolje promislimo, vidimo da su ovdje čak dvije muke: nemanje dečka i ljubomora. Ovo drugo je, čini mi se, još teže priznati nego prvo. Meni je bilo i zato – kapa dolje Nini, jer kaže: "Zapravo, bljak što sam ja takva. Ja sam jedna ljubomorna, zločesta, bezvoljna kokoš, kad zavidim tom paru staraca koji se vole, unatoč činjenici da su jednom nogom u grobu."

Zanimljiva ideja

Nina mi je sjajna i zbog rješenja koja joj padaju na pamet. Nastoji pomoći tati (vidjet ćete kako), a zatim i sebi. Jer ne samo što nema dečka, nego se i nesretno zaljubila. "Ljubo je bio čičak koji se svakim trnom zabadao u moje misli." Dakle, neophodna i hitno potrebna joj je tuđa pomoć. Nije ona od onih koji se predaju, plaču i očajavaju. Ne, nego kaže: "Jednoga dana, kad budem poslovna žena, otvorit ću prvu pomoć za zaljubljene." Zanimljivo! Ali ne ostaje na pomisli o nekakvome uredu, savjetovalištu, razgovaralištu. Kod Nine čak i to mora biti bučno:

"Ili ću barem voziti kola prve pomoći za zaljubljene, kola prve pomoći za zaljubljene moraju imati sirenu. Jer uvijek je hitno."

Priča ide dalje i o ovoj ideji se u romanu više ništa ne govori. Ali s knjigama je zgodno to što čitatelj može zastati gdje god poželi. Ja sam se zaustavila kod vozila sa sirenom i domislila sam još svašta. Kad sam se nasitila svoje priče, vratila sam se Nininoj tj. Vjekoslavinoj. Ni tu nije nedostajalo uzbuđenja.

Još malo o knjizi

Gospođu Huljić ne poznajem i o ovoj knjizi je nisam ništa pitala. Internet mi kaže da pisanje romana nije njen glavni posao. A kada bi moj posao bilo književno kritiziranje, ovoj knjizi bih pronašla niz mana. Primjerice, mnoge bi rečenice trebalo bolje dotjerati, pričanje priče ne bi (bezrazložno) smjelo prelaziti s Nine na ne zna se koga, a mamina zabluda bi morala biti uvjerljivija.

No ova knjiga mi je omogućila zanimljiv ljetni užitak, koji sa zahvalnošću nudim i vama.

Nema komentara :

Objavi komentar