Kolumne

utorak, 31. srpnja 2018.

Milan Zagorac | Gospodar lutaka, 2. dio


I. Kuća mrtvih ptica

Danijela

1.

Mislim da je najbolje da krenem od početka onoga što mislim da je uzrokovalo takav slijed događaja, a taj je slijed nesumnjivo bio samo i jedino neprekidni pad. Pitanje je kako bih to drugačije nazvala. To o čemu pišem, naime, jako je teško nekako nazvati. Zato koristim tu riječ “događaji” i “pad” jer nije riječ o jednom događaju nego nizu manje ili više povezanih događaja koji su vodili onome što će uskoro, nadam se, završiti, to jest, što mora konačno lupiti o dno.
Zato moram ovo ispripovijedati. Nakon što netko jednom baci pogled na to o čemu sam pisala, ili neće razumjeti ništa ili ga jednostavno neće biti ni briga što je pisala neka luda baba. Radi se o mnogočemu, ali ponajprije o Ivanu.
Inače, moram odmah reći da sam ga voljela. Ne znam kako to opisati, ali voljela sam ga otkad sam ga upoznala, još u srednjoj školi. Ne samo što sam ga voljela i željela mu se svidjeti na svaki mogući način, nego sam mu po svemu željela biti slična: pisala sam slične tekstove u školi, čitala sam iste knjige kao i on, posve nekritički sam prihvaćala njegove ideje o društvu, ljubavi, pravdi, nepravdi, svijetu, divila sam se njegovoj obitelji koja nije bila bog zna se što, no odskakala je od drugih, ne znam kako, bila je to neka čudna obitelj, tako obična istovremeno, a tako odvojena od drugih, jednostavno drugačija. Naročito je čudan bio njegov otac, za njega se govorkalo da je “opasan tip” i da “radi za opasne tipove”, no to je bilo teško dokazati, on je meni ipak izgledao kao starija verzija svojega vlastitog sina. Osim toga, njegov mi otac nije nimalo djelovao kao baš tako “opasan tip”. Dobro, djelovao je strašno na jedan način, ali ne i opasno. Muškarac koji imponira, samo to. Onako modrobradasto. Možeš sve, samo nemoj ono što ne dozvoljava. Podjednako je tako djelovao i njegov sin, iako je Ivan umnogome bio mekaniji, zapravo, da budem iskrena, Ivan mi tada nije  djelovao ni najmanje opasno.
Mislim da sam jednom uspjela sažeti to što mislim o njemu, o Ivanu, naime, rekla sam mu da je tako nekako drugačiji, plemenitiji, iako to nije bio, no djelovao je, jednostavno se činio kao da je ispao iz nekog romana o ruskom plemstvu, iz neke serije s temom iz edvardijanske ili viktorijanske Engleske, pun tako usiljenih obzira i manira koji su mu prirodno ležali, a činili ga istovremeno tako udaljenim, zapravo težak na iskazivanju onoga što stvarno misli, a što sam mu tada, još kad smo bili u srednjoj školi sto puta direktno ili diskretno rekla, no mislim da on nije to zapažao, a kamo li razmišljao o tim mojim primjedbama.
Kasnije, nakon srednje škole, upisala sam istu vrstu studija kao i on, naravno, humanistiku bez razmišljanja, književnost i hrvatski jezik, objavljivala sam tekstove u istim časopisima kao i on, međutim putevi su nam se značajno razišli, on je postao novinar, urednik i, dobro, u nekoj mjeri i pisac, a ja razvedena profesorica s predadolescentskom kćeri. Živjeli smo godinama u različitim gradovima i osim ponekog prijatelja, stvari ili grupe na fejsu nismo imali nikakvih zajedničkih interesa. Tada sam ja bila profesorica na jednoj, recimo to tako, “elitnoj” zagrebačkoj gimnaziji, a on valjda isto ovo što i danas, no prije sada već sedam godina došlo je do te nagle promjene, do ovoga što bih sada nazvala spletom okolnosti ili slučajnošću, približavanjem, barem fizičkim, prostornim, točno na ovome mjestu u Gorskome kotaru, u Hladogori, s kojom ni mene ni njega nije vezivalo ama baš ništa.
To jest, postala sam učiteljica koja je iz Zagreba svaki dan putovala na posao u goransko selo gotovo na trasi autoceste s osnovnom školom, naglašavam ovo “gotovo na autocesti”, jer je to ipak dobrih deset kilometara od autoceste, što je u proljeće i ljeti idilično, no zimi je to život u pravoj snježnoj vukojebini iz koje se ne bih micala tjednima za vrijeme trajanja nastave jer je put jednostavno bio prenaporan iako se radilo tek o 90 kilometara to jest, u najbolju ruku sat i petnaest minuta vožnje, uključujući i gužvu u gradu. Mama je čuvala kćer u Zagrebu, vodila je u školu, prolazila s njom ona prva školska slova, rečenice, matematičke zadatke zbrajanja i oduzimanja, primjerice nisam posve sigurna u to jesu li i tablicu množenja još uvijek učili napamet, ali meni su kao šlag na torti ostajali vikendi, posjete prijateljima i igra uloga koje nisam htjela ni željela, ali su se odvile upravo na način koji nisam očekivala. Bila sam već nakon godine dana strahovito umorna od ovakvog života na cesti, kao da mi je trebalo sve više sna, glasnice su mi nakon nekog vremena počele popuštati kao što je i polip na njima postao sve gori problem, a razlika u klimi i, još više, mentalitetima, s vremenom mi je postala kao beton na nogama, težina na grudima, grč u trbuhu, ne znam, možda sam bila neispavana i premorena, možda sam već onda bila depresivna. S vremenom je Lana, tako se zove moja kćer, postajala sve odraslija, ja sam to odrastanje pratila i otkrivala skupa s njom u slobodno vrijeme, mislim, ono isto svoje odrastanje sada sam prepoznavala u njoj, ali čini se kao da sam joj čas bila jako potrebna, čas smetnja u navikama i rutini koju je uspostavljala u životu mimo mene. Ipak, to priznajem, voljela je moju karticu, egzaltiranu atmosferu trgovačkih centara, nakinuđurene dućane i sve ono što djevojčice njene dobi vole, likove iz crtanih filmova s kojima se poistovjećivala, uvijek dugokose i plavokose diznijevske ljepotice uz popratnu galeriju više ili manje nebitnih, ali slatkih likova, voljela je predmete s njihovim likovima, htjela je biti najprije balerina, pa sinkroplivačica, pa je u posljednje vrijeme shvatila da bi rado bila glumica. No to je sve tako prirodno, tako lijepo, osjećala sam njezinu prisutnost kao lijek na sve ovo što mi se događalo, mislim na taj razvod, na tu naglu odluku da promijenim život, pa makar to značilo postaviti ga naglavce. Uglavnom, nalazile smo neku zajedničku srednju vrijednost, ne znam kako je to išlo s ocem, nisam imala previše informacija o svemu, no redovito su se viđali i da, ona je jako cijenila njegovu pažnju. Intimno sam bila sam protiv toga, ali u stvarnosti ne mogu biti protiv jer i sama razumijem tu moćnu silu između kćeri i oca, uostalom, smatram i danas da su te uloge jako važne, o ma kakvom se ocu radilo. On nije bio baš neki otac, više glumac što je i stvarno radio (dakle, bio je lutkar u kazalištu lutaka), ali ona je bila premala da shvati. Kako je ona mogla shvatiti sve one primabalerine ili prvakinje kazališta koje je on tako stručno obrađivao da je postalo zaista glupo s moje strane inzistirati na idili. On nije bio za razvod, on nije vidio ništa loše u svemu tome. Ja jesam. Možda sam samo zatucana seljanka, ali baš mi se ne da izmjenjivati posredno kemiju s primabalerinom ili s onom flundrom koja zbog dvije ulogice u serijama misli da je bogom dana. Ne, to nećemo gledati. Neka lutkar nastavi dalje sa svojom zabavom. Mene ne miješaj u to. Lani je, još je bila premala, najprije bilo nevažno to što su u onim “storyjima” ili “glorijama” objavili egzaltirane fotografije sa špice “nasmiješenog i opuštenog tate” sa svojom malom princezom uz bulumentu profesionalnih blefera, šarlatana, hohštaplera i uobičajenih zagrebačkih namiguša, vjerujem da je kasnije postala svjesna tatine “popularnosti”, no nekako istovremeno “lojalna” i meni, jednostavno preskačući navedenu temu, dakle, tatu, a još više eventualnu popularnost koja bi proizašla iz “tatinog ugleda”.

Nema komentara :

Objavi komentar