Bože, neka nitko ne dolazi,
i ne kuca na vrata ova.
Noćaš zijeva sjeverac hladni
pa tiho umire preko krova.
Ostavljen, osamljen šutke ležim
u sobi umrloj od mraka.
Moj posljednji čeznutljivi poziv
to moja prva grobna je raka.
Moje tijelo siv je pepeo,
a krune sve satkane od trnja.
Neka noćaš nitko ne ulazi,
pustite da mi duša plaho lunja.
I neka vide patnika što mine
ti stari, grubi generali.
Možda se i imena prisjete
ti koji ludom su me zvali.
Moje su rijeke duboke.
Crne od teškog silnoga straha.
Pokojnik neka slobodno tone;
i nestane bez posljednjega daha.
Ja sam žalostan i smrtno bolan;
luđak što visi s bijela križa.
Molim te ne zaboravi me draga,
Ja pred odlazak rumenim od stida.
Sve na ovome svijetu umire
stoga znaj da ćemo i ja i ti.
Srećo, je li bolje da smo ljudi
ili pak nešto kao promrzli psi.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.