Predvidljivi su završeci najopasniji za bajku, njih se najviše bojimo. Rizični su i nenadani odlasci, kašnjenja vlakova i otkazani letovi.
Šutimo i pažljivo razvrstavamo svatko svoj inventar mogućih završetaka. Popisujemo svoje uspomene. Polako privodimo kraju inventuru i pokušavamo ponešto bezbolno otpisati. Sve manje upisujemo, a sve više otpisujemo. Zaboravljamo tko je što rekao. Možda je već tu bio početak kraja?
Još uvijek ne razmišljamo o gubitku.
Postavljamo obrise slagalice, koja raste u svim smjerovima, kraj joj se ne vidi. Igramo mučnu igru puzzli s dva nervozna igrača. Stalno smo budni i na oprezu.
Meni je ostao mračniji dio slagalice, rupe u sjećanju i besmislena pitanja, a kažu sva pitanja su dobra.
Neke priče smo zaboravili, poput one o plavom balkonu i ribama na tanjuru. Tko je sjedio na balkonu, kakav je bio sporazum, tko je pitao, tko šutio i jesu li bile riječne ili morske ribe?
Lebdi nenastanjeni, plavi balkon usred pustoši, niti čovjeka, niti ptice.
Stalno se vraćamo na početak i ponavljamo fragmente monologa, kao prije važne predstave. Popravljamo uloge i razmišljamo o neizgovorenom. Što bi bilo da smo rekli, da smo učinili? Što bi bilo, da je bilo?
Tražimo zaklon, skrivamo lice. Postavljamo zamke, padamo na koljena, hvatamo se za vrat, lomimo, a onda u mraku polako ustajemo i zacjeljujemo rane. Živimo dan po dan, starimo.
Svatko u svom kutu urla da je na dobitku i da je spašen.
- Čekaj malo, tko si zapravo ti? – dolazi šapat iz tame.
- Još uvijek to ne znam, ali sjetit ću se već. - ponavljam Alisinu rečenicu.
Jesam li ja tvoja majka, ili sestra na vratima?
- Kome trebaju tvoje priče i tko ih uopće razumije?
Ne postoje priče, stalno pišem jednu priču, zato ništa i ne razumiješ. Ona nema ni srijedu ni petak pa niti bilo kakav završetak. Nema prepoznatljivih mjesta, događaja, nema protagonista. Ono što pišem meni je namijenjeno, da me još više zbuni. Stvaram svjetove koji ne postoje, čuda pronalazim na mjestima gdje je samo pustoš. Ništa ja nisam vidjela, sve sam izmislila i crveno stablo i ptice i ulice i rijeke i ljude.
Slijedim Alisu iza zrcala i na trenutak pomislim, sve je moguće.
Govore da s one strane nema ničega, ali u snu se uvijek pojavi neko svjetlo i čudesna priča krene.
Sanjam svoju malu kuću s plavim prozorima okrenutim velikoj rijeci. Bojažljivo proviruju iz trave i okreću se suncu, maslačak i vjenčić tratinčice. Tulipani se otvaraju i miriše bijela krošnja trešnje. Slatkasti miris vlagom natopljene zemlje, blijedo svjetlo na Istoku i vrisak lokomotive koja umire na pustoj stanici.
S voznom kartom u jednom smjeru i rumenim svjetlom na licu, silazim s vlaka prije svitanja. Lagana sam, ubrzavam korak, a onda trčim. Na licu mi vlažan vjetar, isti onaj, koji u ožujku puše s rijeke i otapa snijeg na krovu. Iznad mene vodenozeleni oblaci u kojima plove otoci šaša, jata gusaka i mekanih pernatih jastuka. Prepoznajem sve ulice putem, klupe pored kuća, stabla bijelog duda i oraha, rupe na pločniku!
Na kraju nogometnog igrališta plavičasta crta ispod svijetlog neba. Ne vidim, ali znam da se u daljini valja lijena, velika rijeka. Dlan hladim na zidu crvenog trijema kuće. Vlaga se zrakasto širi od temelja prema stropu i nagriza boju. Ispod crvene naslućuju se naslage starih boja. Veliki ključ visi na čavlu iznad vrata.
Popunjavam tihe sobe koracima, dodirima, pogledima. Raspoređujem namještaj, slažem bijelo rublje po policama. Jedna peć u kutu, ogromno starinsko zrcalo u drvenom okviru, nevješto oličeni stol i stolci s ovalnim naslonom, dva kreveta grubih stranica, zraka svjetlosti u prozorima.
Moj odraz u zrcalu je iskrivljen. Pokušavam rukom popraviti sliku, a onda zavirujem s druge strane zrcala. Smiješi mi se djevojčica svijetle kratke kose. Kosa joj je poput svile. Mahnem joj i rukom pozivam za stol. Na stolu košarica s pisanicama, bijelom kuhinjskom krpom pokriveni kruh, nekoliko pera mladog luka, crvene rotkvice, kuhana šunka. Sjedam za stol i čekam.
Budim se, ali ne otvaram oči.
Prepričavam ti san i zajedno crtamo bajku. Premještamo crveno stablo i klupu bliže rijeci. Naslikamo pseću kućicu, a u kućici spava pas s bijelom kapicom. To sam negdje pročitala i svidjelo mi se. Onda svako jutro gledamo u lijenu rijeku. Vrijeme se ubrzava, starimo.
Spuštamo se do rijeke na ono mjesto gdje smo naučili plivati. Držimo se za zeleni čamac i noge nam propadaju u topli mulj.
Na trenutak sam povjerovala u tu sliku.
Ali kako završiti bajku kad počnu paklene vrućine i sve se boje slijevaju u boju aluminija i kad bos hodaš po krhotinama zrcala, a oko tebe samo oštri predmeti?
Vješto skrivam rane na nogama, ogrebotine i tamne podočnjake. Gušim svaki razgovor već u zametku, a onda i sjećanje na razgovor. Brišem jednu po jednu sliku.
Sad je vrijeme da se bajka ogoli, da se sve prizna. Zemlja čudesa je ipak samo Alisina slagalica, igra spretnog matematičara.
Moj svijet je na ovoj cesti bez nogostupa. Utapa se u uljnoj mrlji na asfaltu i razlijeva u svim smjerovima prema šumi i visokim travama.
Ostao mi je miris manipulacije i riječi rugalice.
Nije moralo tako završiti, nije uopće trebalo završiti.
Meni je ostao mračniji dio slagalice, rupe u sjećanju i besmislena pitanja, a kažu sva pitanja su dobra.
Neke priče smo zaboravili, poput one o plavom balkonu i ribama na tanjuru. Tko je sjedio na balkonu, kakav je bio sporazum, tko je pitao, tko šutio i jesu li bile riječne ili morske ribe?
Lebdi nenastanjeni, plavi balkon usred pustoši, niti čovjeka, niti ptice.
Stalno se vraćamo na početak i ponavljamo fragmente monologa, kao prije važne predstave. Popravljamo uloge i razmišljamo o neizgovorenom. Što bi bilo da smo rekli, da smo učinili? Što bi bilo, da je bilo?
Tražimo zaklon, skrivamo lice. Postavljamo zamke, padamo na koljena, hvatamo se za vrat, lomimo, a onda u mraku polako ustajemo i zacjeljujemo rane. Živimo dan po dan, starimo.
Svatko u svom kutu urla da je na dobitku i da je spašen.
- Čekaj malo, tko si zapravo ti? – dolazi šapat iz tame.
- Još uvijek to ne znam, ali sjetit ću se već. - ponavljam Alisinu rečenicu.
Jesam li ja tvoja majka, ili sestra na vratima?
- Kome trebaju tvoje priče i tko ih uopće razumije?
Ne postoje priče, stalno pišem jednu priču, zato ništa i ne razumiješ. Ona nema ni srijedu ni petak pa niti bilo kakav završetak. Nema prepoznatljivih mjesta, događaja, nema protagonista. Ono što pišem meni je namijenjeno, da me još više zbuni. Stvaram svjetove koji ne postoje, čuda pronalazim na mjestima gdje je samo pustoš. Ništa ja nisam vidjela, sve sam izmislila i crveno stablo i ptice i ulice i rijeke i ljude.
Slijedim Alisu iza zrcala i na trenutak pomislim, sve je moguće.
Govore da s one strane nema ničega, ali u snu se uvijek pojavi neko svjetlo i čudesna priča krene.
Sanjam svoju malu kuću s plavim prozorima okrenutim velikoj rijeci. Bojažljivo proviruju iz trave i okreću se suncu, maslačak i vjenčić tratinčice. Tulipani se otvaraju i miriše bijela krošnja trešnje. Slatkasti miris vlagom natopljene zemlje, blijedo svjetlo na Istoku i vrisak lokomotive koja umire na pustoj stanici.
S voznom kartom u jednom smjeru i rumenim svjetlom na licu, silazim s vlaka prije svitanja. Lagana sam, ubrzavam korak, a onda trčim. Na licu mi vlažan vjetar, isti onaj, koji u ožujku puše s rijeke i otapa snijeg na krovu. Iznad mene vodenozeleni oblaci u kojima plove otoci šaša, jata gusaka i mekanih pernatih jastuka. Prepoznajem sve ulice putem, klupe pored kuća, stabla bijelog duda i oraha, rupe na pločniku!
Na kraju nogometnog igrališta plavičasta crta ispod svijetlog neba. Ne vidim, ali znam da se u daljini valja lijena, velika rijeka. Dlan hladim na zidu crvenog trijema kuće. Vlaga se zrakasto širi od temelja prema stropu i nagriza boju. Ispod crvene naslućuju se naslage starih boja. Veliki ključ visi na čavlu iznad vrata.
Popunjavam tihe sobe koracima, dodirima, pogledima. Raspoređujem namještaj, slažem bijelo rublje po policama. Jedna peć u kutu, ogromno starinsko zrcalo u drvenom okviru, nevješto oličeni stol i stolci s ovalnim naslonom, dva kreveta grubih stranica, zraka svjetlosti u prozorima.
Moj odraz u zrcalu je iskrivljen. Pokušavam rukom popraviti sliku, a onda zavirujem s druge strane zrcala. Smiješi mi se djevojčica svijetle kratke kose. Kosa joj je poput svile. Mahnem joj i rukom pozivam za stol. Na stolu košarica s pisanicama, bijelom kuhinjskom krpom pokriveni kruh, nekoliko pera mladog luka, crvene rotkvice, kuhana šunka. Sjedam za stol i čekam.
Budim se, ali ne otvaram oči.
Prepričavam ti san i zajedno crtamo bajku. Premještamo crveno stablo i klupu bliže rijeci. Naslikamo pseću kućicu, a u kućici spava pas s bijelom kapicom. To sam negdje pročitala i svidjelo mi se. Onda svako jutro gledamo u lijenu rijeku. Vrijeme se ubrzava, starimo.
Spuštamo se do rijeke na ono mjesto gdje smo naučili plivati. Držimo se za zeleni čamac i noge nam propadaju u topli mulj.
Na trenutak sam povjerovala u tu sliku.
Ali kako završiti bajku kad počnu paklene vrućine i sve se boje slijevaju u boju aluminija i kad bos hodaš po krhotinama zrcala, a oko tebe samo oštri predmeti?
Vješto skrivam rane na nogama, ogrebotine i tamne podočnjake. Gušim svaki razgovor već u zametku, a onda i sjećanje na razgovor. Brišem jednu po jednu sliku.
Sad je vrijeme da se bajka ogoli, da se sve prizna. Zemlja čudesa je ipak samo Alisina slagalica, igra spretnog matematičara.
Moj svijet je na ovoj cesti bez nogostupa. Utapa se u uljnoj mrlji na asfaltu i razlijeva u svim smjerovima prema šumi i visokim travama.
Ostao mi je miris manipulacije i riječi rugalice.
Nije moralo tako završiti, nije uopće trebalo završiti.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.