subota, 28. srpnja 2018.

Dragan Gligora | Vrijeme i ja




Kao da je vrijeme odjednom počelo brže teći. Teče ispred mene i ne mogu ga nikako uloviti i onda znam da to nije vrijeme, ali da nisam ni ja. Ja nisam Ja, to je moj najveći problem. Ja sam netko drugi, ali ne znam tko. I taj drugi mogao bi se malo pobrinuti za mene, ali on samo kopka i zaziva sumnju. Sada mogu leći i spavati cijeli dan. I to je dobro jer se onda odmaram i nitko mi ne može ništa. Sada mogu sjediti i ležati cijelo jutro. I nitko mi ništa ne može, jer ja sam besposlen. Mogu i šetati, mogu krasti vrijeme i praviti se mrtav. Puno toga mogu otkad znam da to nisam ja pa me nije ni briga što ću raditi i što ću reći. O meni brinu brige drugi, na to sam već naviknuo. Sada mogu gledati u prazno i nitko mi ništa ne može, jer to nisam ja, već sam vam rekao. Ja bih to sve drukčije napravio, ali mi ne daju. Nisam žrtva, nisam luda, nisam običan ni neobičan. Nemam svoju privatnu filozofiju i moj život stane u nekakav koš ili vreću koju mogu nositi na ramenu. To nitko ionako ne bi primijetio. O meni znaju sve, a zašto im to treba – ne znam. Moja je ruka nevidljiva, moj je posao ništavan. Svi smo mi imali nekakve roditelje, išli u školu i  u crkvu i onda se nešto dogodilo, oduzeli su nam sve to i sada više nemamo ništa. Ja sam nestao, on je nestao, sve je prestalo i otišlo. Dvije me stvari najviše muče: Ja i svijet ili jedna Svijet i ja. Moram se izdići iznad vremen ai prostora i onda naći neku novu tvar koja me prožima. Ovo je moj jedini prostor, za njega znam i ne znam. Ja sam čuvao zrak od provalnika. Još malo pa će se pojaviti i ljudi Za sada se čuju samo ptice. Još nije ni šest sati. Na ulicama nema nikoga. Najprije će se čuti automobili, a onda će doći i taj dan.

I kada mi već ide mogao bih poći, jer ovdje više nemam posla. Osjećam ritam u rukama, u nogama, u cijelom tijelu drhti ognjica, vuče se sunce i čuje ptica. Mogao bih otići, ali ne znam gdje. O, ima tih postaja na koje bih volio stići. ali kamo dalje? Možda u dugu šetnju među arkadama, gdje se prebiru misli i grije nova nada. Mogao bih se spustiti prema gradu i motriti ljepote moderne arhitekture ili se praviti da hodam po zidinama kao besmrtni vitez. Sam bih volio znati gdje sam sada jer mi uvijek bitna početna točka. I da se znam vratiti kada se cijeli svijet izmijeni, uznemiri i kad zbog mene stanu pješaci i trube, i gosti i sunce. Kako tek govore drugi koji nemaju ovu moć? Kako se tek oni muče da shvate tu jedinu iskru života, taj dah što se zove priroda ili gen koji je zadužen za bistru misao. Svašta ćemo iznijeti na stol i jesti. Puno toga nam je pobjeglo, ali više neće bježati. Potrebno je malo više strpljenja, onog što ga ima akademska zajednica i mali smiješni sindikati. Ne mogu ja obuhvatiti sve, pa onda mi uteku i sitnice, i bježi grožđe, bobice pune soka. Vatra je buknula na onoj strani,  gase je avioni i mještani. Glavno da se nešto događa, da bude svjetla i buke, i da moje ruke stanu na tom prizoru i da još jednom promislim o tom gorućem odnosu između teksta i stvarnosti, između jezika i bola. Možda je to začetak nekakvog vijećanja za moju bolesnu psihu, navadu, klicu nebitka. Pustite me cijelog, odvažnog, nemojte me davati korisnicima usluga, od njih nestaje ljepote, od vas život, od mene mijene, i tako se zavrti u krug još jednom - vrijeme. Tko kaže ništa taj dobiva sve – i pogubljenje. Ništa ne može zamijeniti onaj život koji smo živjeli. Bilo ga je i previše, na trenutke. Odrasti, rekla mu je na rastanku, a on nije imao snage za to odrastanje. Jednostavno nije htio, jer je to značilo nositi masku Jedna kutija lijekova pa druga i treća stoje ispred mene, a ima ih još. Ovo bolesno stanje nije moje pravo stanje. Ali sad sam se već navikao na to kao i na sve drugo. Tonem sve dublje, ali od toga nikakve koristi. Tako ulazim u neki prostor koji priv put vidim. Neki blagi prostor neprostora i neobično miran idem dalje, a onda sve se mijenja i osjećam da sam dio nekog drugog svijeta koji se pretvorio u mene.

Po meni plovi tisuću zvijezda i kada se maknem iza svega ostaje samo prašina. Cijeli moj život bio je nevjerojatan. Jer ne vjerujem  u njega. Preda mnom je sve prazno, a ja to trebam nečim ispuniti. Još malo dana pa onda sumrak i noć. To znači da se sve polako stišava i nastupa mir koji je zapravo nemir. Još neko vrijeme ostat ću ovdje zatečen i zatočen. Ja zapravo i  nemam puno izbora. Sve mi je već dano i ja sam to uglavnom potrošio. Sada je sa mnom samo moja stvarnost. Moje velike misli lutaju zrakom, a male strpljivo čekaju zoru.

Na moj tajni znak svi su se poredali kao jedan. Onda je netko izletio van i počeo vikati. Kao u nekom ružnom snu stvari su počele plesati uz taktove neke podzemne glazbe. Još je bilo puno do jutra, a već me uhvatila glad. I san se pretvorio u javu koja me pekla, i dan je bio daleko iz nas. Marko je umro i sada prolazim uz njegovu kuću kao da je to sasvim normalna stvar. Svijet se nije nimalo izmijenio. Kada vidiš sjene, skreni desno i navrati do mene. Kad se lišće po cesti prospe, zapuhat će vjetar i odnijeti perje. Već dugo lutamo svemirom, uvijek na istom mjestu, vrteći se oko sebe, ponavljamo nešto. Strašna je to slika kad golema ribetina od broda grune u more pa se izvije na bok i onda kad pomislimo da će se prevrnuti naglo se ispravi i krene, klizi kao da je neka daska a ne gromada od tisuću tona. Vjetar me pokreće, raznosi me kao lišće, vraća me natrag. Uporno odolijevam ovim refulima i pružam im lice da ga ošinu.

Treba računati na rečenice i riječi, na sklopove dima, sintagme, trajno mlijeko i sir. Treba se ponašati pristojno, jesti umjereno, ići niz vjetar. Lagano se obući kada se mijenja vrijeme, izdržati na poslu do kasnih sati, zaspati kao klada i onda nanovo jesti i piti. I tako svakog dana, sjesti, odrasti, leći, govoriti, što je najneugodnije od svega. Ipak jedno tuširanje, dva jaja na oko, nešto salate i priloga može popraviti raspoloženje. Onda se spustim na žali promatram samo vrijeme. Kako ću se snaći u tom dijelu koji me ne zanima kao da sam i bio netko tko je već sve to uradio i znao. Osim toga ja sam već rekao da moram znati tko će sve doći. Slike mi dolaze iznenada i ne stignem ih pohvatati, sve više me slijede i zato pišem onako, kakao mi stigne. Između mene i teksta stoji ogromna praznina. Ali u njoj se nešto događa. Sam sa sobom ne mogu nigdje, a kamoli s drugima. Moje je stanje dobro, nekad me trese ognjica, ali to je sada već prošlost. Bar se nadam. Polako počinjem gubiti vjeru u dane, pa čak i sate, iako mi oni još pričinjaju neko malo zadovoljstvo. Kradem samoga sebe i to tako prozirno i na očigled da se uopće ne stidim.

Nema komentara :

Objavi komentar