Lucijana Živković | U povjerenju

Mnogi autori koji pišu temeljeći fabule na motivima vlastitoga života, složili bi se da je ponekad sam život bizarniji i pun nevjerojatnih događaja kojima se sumnja u autentičnost jer nadilaze čak i potpunu fikciju. Ljudski je život poput kaleidoskopa, stalno promjenjiv, pa lakonski možemo zaključiti da je sve moguće. Dapače, što nevjerojatnije, to stvarnije. Nepredvidljivost životnih puteva stvara nedoumice oko istinitosti priča za koje su književnici ponekad prisiljeni tvrditi da pripadaju fikciji jer im nitko ne bi povjerovao da je uopće moguće da su se dogodile. Pri tom ne mislim na znanstvenu fantastiku, nego običan, mali ljudski svijet pun svakojakih čuda.

Što bi se dogodilo kada bi netko ispričao priču svoga života, toliko nevjerojatnu, a istodobno istinitu, koja gotovo sliči sapunici? Vjerojatno je i toga bilo, ali uz mnogo skepse i sumnje da to nije dobra literatura, već pripada žanru petparačkog romana, u kojem se ne zna tko je kome tko. Naravno da nije riječ samo o nevjerojatnoj fabuli, nego je često i sam autor kriv zbog slabe obrade. „Moglo se to i bolje!“ rekli bi iskusniji čitatelji. Gotovo da je prava šteta uništiti dobru temu lošim pisanjem.

Mirjana Mrkela | Brodarica

Foto: A. Horvat | Vrelo Une

(Prema narodnom vjerovanju, vila brodarica naplaćuje kazne onima koji mute vodu)

Šapće se da sam vitka kao vita jela, kosa mi ljepša od svile, usne rumenije od ruže. Na stranu moja privlačnost, ja ne dijelim ljude po tome principu. I ako netko slaže salo na vlastitome struku, neću se suprotstavljati, sve dok drugi nisu u opasnosti. Za primjer mogu navesti Kraljevića Marka, trbušastog i bahatog moćnika: stizale su glasine da ore gdje hoće, cijedi vodu iz kamena i mlati topuzom sve u šesnaest. Mojemu jezeru, nastalom od studenog vrela, nije se približavao te ga nisam pozivala na odgovornost.

Ali jednoga dana, djevojka koja obično ide pjevajući, dolazi po vodu uplakana i toliko ojađena da se jedva kreće. Proljeće je, površina jezera uobičajeno tirkizna, naokolo sve buja. Sjedim među zelenim granama pucaline na kojima su cvjetići propupali tako stidljivo da se zlatasta boja latica još ne može zapaziti, kao što ni vodonoša ne zapaža mene. Suze joj kapaju u vodu te ne znaš što je dijamantnije: te suze ili ta voda.

Milkica Ursa | Kose moje drage...1

Devedeset jedna mi je godina. Rođena sam tik uz rub šume kao i moj pokojni muž. Do ovih sam godina zaboravila gotovo sve o sebi, ali ne i njega. Umro je od leukemije, bila sam udovica četrdeset godina.

Kad su mi slavili devedeseti rođendan, jedva sam ikoga poznala. Sina jesam, pamtim ga iako je ljut na mene. Od neiskazane se ljutnje razbolio, valjda.

Tukla sam ga do krvi dok je bio nejak, nisam mu dala u školu. Da ostane na zemlji! Na kraju je ipak otišao u zrelim godinama, nisam uspjela izbit mu bubice iz glave.

Ustvari, želim nešto drugo ispričati.

Vjenčana sam na svetog Valentina 1942. godine. Svadba je bila u skladu s vremenom, sirotinjska. Ali iz ljubavi, drugačije nikako nije ni trebalo biti. Doveo me dragi moj na klimavim kolima i s konjima u svoju kuću. Svega nekoliko duša na svadbi.

Milkica Ursa | Hrastova šuma

Hrast¹ se izvukao iz korijenja, izmigoljio, otresao sa sebe zemlju, crviće i otišao. Napustio je hrastovu šumu s korijenjem umjesto nogu, s krošnjom umjesto ruku. Eno ga, posrće padinom.

Udara o druge hrastove koji ga začuđeno gledaju iz svojih sigurnih uzemljenja.

- Što ti je Hrastu? Zašto si otišao? – pitalo je lišće. - Želiš li vidjeti druge šume ili nešto tražiš? Sve sa sobom nosiš, bijega sigurnog nema, čemu onda nepotrebni udarci na putu? - dovikivalo je dok je nestajao iz vidokruga.

Hrast nije znao pravi odgovor, ali je znao da mora nekog pronaći pa je nastavljao put prema doli. Strmoglavio se u jednom hipu niz padinu i dugo padao. Dok je padao činilo se da ptice cvrkuću, ali je vrabac cijuknuo od zvuka njegova pada, morski vranac zaronio po ribu, golub zalepršao krilima, gavran zagraktao, a čiope su prestale snivati u zraku. Prividan mir običnog radnog dana sunovratio se.

Milkica Ursa | Ljubav

Jedne godine u zaselku podno ljepotice Dinare, najobičnijeg bogovetnog ljetnog dana, pokaza

se ljubav.

- Mate, pođi sa mnom. Ne boj se! Ajde sa mnom! – rekla je Zora u nebeskim visinama pozivajući supruga da joj se pridruži, nedugo nakon što je izdahnula i napustila ovaj svijet. Slijep i gluh zadnjih godina života, šestim čulom uspio je čuti glas životne suputnice. Ispružio je ruku i dopustio da ga povede u visine. Bio im je to kraj ovozemaljskog života koji su proveli zajedno, bez djece.

Ona je umrla jutri, on uvečer, na isti nadnevak kada se rodilo jedno muško dijete kojem je kumovalo njihovo kumče. Kilometrima udaljeni, spojeni okom i dušom promatrača.

Život su provodili u blizini seoskog bunara iz kojeg se kantama vadila voda za piće i za blago, daleko od svjetskih previranja. Suživot je podrazumijevao, dok su bili mladi, seoske poslove. Kad je novac počeo bivati važan, Mate je kao i mnogi drugi muški toga podneblja postao gastarbajter koji je redovito dolazio kući vikendom, autobusom, privatnih automobila nije bilo. U urednoj prizemnici s vrtom koji je, sve do zime, bio išaran cvijećem, ukrašen jabukama petrovkama, povrtnjakom, živjeli su što no kažu kao u raju nebeskom. 

Lucijana Živković | Miš

Da bi došao do željenog zalogaja, miš je uporno grickao meko drvo daske na podu, nastojeći proširiti pukotinu kroz koju je osjetio miris nečeg jestivog. Njegova znatiželja i glad dale su mu hrabrost jer kada je vidio Iskru da ga promatra, nije se povukao u sigurnost, već je i dalje nastavio s potragom. Oboje, i miš i Iskra, kao da su, zaokupljeni nečim važnijim od straha, zanemarili svoje neprijateljstvo.

Roka opet nije bilo, ali je bila majka sa svojim logorejičnim ispadima sredovječne, napuštene žene, ljubomorne na tuđu sreću. Pitanje gdje je bilo bi suvišno jer i da je znala, ne bi to odala gošći. S mišlju nek’ i ona trpi kao ja. Samo što je jedna od njih imala sedamnaest, a druga sedamdeset godina. Tuđa je sreća bila okidač za staričino nezadovoljstvo životom, njezinu bol i bijes.

Kuća, kao i njezin brak, bili su u općem rasulu. Svakodnevica uređenog domaćinstva nije za njih bila poznati pojam. Ustajanje kad se kome hoće, ručak možda, odmori, vikendi nikada, TV u kvaru ili bez antene, grijanje kad se naruše stabla voćaka, nikad unaprijed pripremljenog ogrjeva.

Lucijana Živković | Seoska priča

Na početku nam je sve to oko Mirjane bilo pomalo smiješno.

Ma daj, pa radi se o očajnici. Tko bi to napravio?

Nisi ništa skužio, kao i uvijek. Opet na muškoj strani.

Kako god bilo, bio je to ekstremni pokušaj da se zadrži muž, ali i dostojanstvo. Kada smo sve čuli, bili smo u tom složni. No ipak, radilo se i o govnima što nam je bilo smiješno. Pa tko bi to pokušao, ne znam. Ali kasnije je sve poprimilo druge razmjere, opasnije, gotovo tragične.

Uzevši u obzir ta govna ipak bi to bila tragikomedija – kad smo već kod žanra, ne?

S tim se nije za rugati. Daj da čujemo cijelu priču pa onda reci šta imaš!

Prisjedne ti sve kada priča krene. Mada počinje uobičajeno; mala sredina, nevjera, predrasude i tračevi i uvijek o ženama. Sve smo mi to znali, ali smo ipak željni tuđe prljavštine jer nam onda naša izgleda manja.

Tatiana Filipović | Ljubav

Kažu da je Valentinovo Dan zaljubljenih i da je veljača mjesec ljubavi. Tako eto kažu. Ja kažem da je lijepo svakodnevno pokazati ljubav i to ne samo riječju, nego i djelom. Zapravo, više sam za djela, a ne riječi. Lijepo je čuti "volim te", ali meni riječi nisu toliko važne, važna su djela. Svi bismo htjeli ljubav, ali da li je i dajemo? Često kažemo da želimo da je partner dobar, pažljiv, da nas poštuje, ali rijetko se pitamo da li smo mi takvi kakvi i dajemo li partneru ono što tražimo od njega.

Richard B. Hays kaže: " Ljubav daje smisao inače nerazumljivom svijetu."

Iako nisam baš neka romantična duša, složit ću se s Richardom. Vjerujem da g. Hays ne misli samo na partnersku ljubav, već ljubav općenito. Svi možemo dati smisao nerazumljivom svijetu, ako kroz njega kročimo bez gorčine, bijesa, loših osjećaja, već da širimo ljubav.

Pavao pak u poslanici Korinćanima kaže: "Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje." (1 Korinćanima 13)

Mnogo puta nam se dogodilo da se naljutimo, rastužimo pa lijepi trenuci izblijede i na kraju nam bude žao. Nemojmo nikad zaboraviti na lijepe trenutke i uvijek se prisjetimo koliko nekog volimo i zašto.

Ljubav znači živjeti, voljeti, biti sretan.

Dragan Miščević | Halo, vi gore!

Sjeverac brije hladnu veljaču. Nabacio sam kapuljaču preko glave. Zavezao je ispod brade.
Studen nagriza nosnice. Oči poluzatvorene. Uzbrdicom kraj rotora iz ulice ide malo stvorenje.
Jedva se vuče.

Crni kaputić dopire do koljena. Između kaputića i crnih cipelica bijele se čarape. Crnu kosu
mrsi vjetar. Prelazi preko ulice na moju stranu. Mršave nogice klecaju pod teretom na
leđima. Torbetina se protegla skoro do koljena. Jedva ide. U školu. To malo stvorenje vuče
teret. Što je u toj torbi kada djecu pretvaramo u tegleću marvu?

Dolazi do zgrade općine. Sjeda na nogostup. Skida torbu s leđa. Oslanja se leđima o zid
zgrade. Do škole je još stotinjak metara. Ispružila nogice na asfalt. Odmara se. Mame dovode
svoju djecu u školu. Nose im torbe.

Pitam umorno djetešce u koliko joj počinje škola. Nije razumjela, nego odgovara:

- Imamo časnu.

Prolazim pored nje, a uzeo bih tu torbetinu i nju te odnio u školu. Osvrćem se. Ustaje.
Stavlja torbu na leđa. Gegavim korakom nastavlja prema ulazu u školu.

Halo, vi gore! Otkada obećavate smanjiti teret u torbama, a torbe sve teže i teže. Moraju li i
zašto djeca moraju biti tovari, osli, magarad, tegleća stoka.

Jadranka Göttlicher | Suncokret

Otkako je počeo rat u Ukrajini ja na sva svoja pisma i poruke uz pozdrav stavim i sličicu suncokreta. Zamišljam da dajem snagu njihovim poljima. Šaljem poruku mira i svrsishodnog života. Jedan se žuti cvijet okreće za suncem i daje sjeme koje svijet treba. Ovu poeziju pratila i proza- račun za pomoć RH otvoren je u Zagrebačkoj banci. Odem sa svojih 200kn u najbližu poslovnicu. Jedva su me čuli od glasne glazbe. Nikad dosad nisam čula glazbu u banci. I oni bi spajali prozu svoga novca i računa s nečim poetičnim. Ili sa samo zatvaraju pred svima, pa čak i klijentima. Mladić za na šalteru uopće na zna da takav račun postoji. Kolegica mu pomaže. I onda otkrije da za takvu transakciju banka plaća kamate. A ne bi oni pridonosili pomoći naše zajedničke države. I upućuju me na pult gdje je zalijepljena Caritasova kartonska kutija za kovanice. Vele da su tamo leci koji govore za što je to i da kad zatvore banku, oni to prebroje i pošalju. Vjerujem im. Ali šutim o tome da je jedno Caritas, a drugo Vlada RH. Zatomljujem nacionalni ponos, pojednostavljujem priču i presložim na četiri svoju novčanicu te ju dobroj vjeri s mukom uguram i prorez. Vjerujem i Caritasu. Glavno je da novac stigne. Ostavljam letargične službenike u njihovim brojkama i glazbi. Odlazim pratiti vijesti. Kao i sve žene od kada je svijeta.

Where have all the flowers gone?

When will they ever learn, when will they ever learn?*

________________________________________________________

Autor stihova: 

Pete Seeger - Where Have all the Flowers Gone

Jadranka Göttlicher | Bura

Kvarnerci vole buru, jedinstveni vjetar koji sklizne niz planinu ravno na more. Rashladi ga zapjeni. Prevrne jedrilice, sruši stolice, zapetlja rublje na štriku u čvor i u šarene mašne Zabuši se i u ljude i aute. Ljudi izgledaju kao da su obučeni u padobranska odijela. Smiju se.

Auti konačno stanu. Bura očisti zrak i sve se bolje vidi. I ono vani i ono skriveno, Bur raščisti i um. Turisti su zatečeni jer im je najednom hladno kao doma. Ali kad otkriju kako s to divni buroviti prizori, ne prestaju snimati. Velebit na dohvat ruke, galebovi raširenih kril visoko na jednom mjestu. Ne mogu dalje, a radosno izazivaju vjetar. Izazivački klikču.  meni jedinstven spoj jasnoće krajolika, topline sunca i hladnog vjetra na koži. Naježim se od unutarnje čistoće. Nema vjetra do bure.

Vinko Bubić | Jedno malo sjećanje na djetinjstvo, rođendan i „štetne akcije“ - struja misli

U tim ranim devedestim su bile interesantne sve stvari koje su imale elektromotore s tim da baterija nikad nije bilo dovoljno pa sam prenamjenio nekoliko adaptera sa kojima sam pokretao elektromotore igrajući se voltažom – što bi više obrnuo prekidač udesno motor je cvilio jače te se pregrijao, a koji put i nepovratno zapušio. U vrtlu ispred kuće, gdje su did i prastric Jere sadili zelenjavu, postojao jedan manji ograđeni dio ispod nešpule (1). Tu je naime, Sanja i Anja će se sjetiti, bila izgrađena cijela replika grada od zemlje sa sprovedenim žicama koje su bile uzete iz kave (2), te su spojene bile na male žaruljice (ukradene materi od Božića osobito, pukneš jednu, pa serija ne radi, pa ih mama baci, a ja iskoristim – usput rečeno pukao bih je ja namjerno), a serijski spojene rođendanske slamke su vodile vodu iz izbužane (3) boce od Coca-cole u koju se kontinuirana (dobro titrirano) dovodila voda sa gumom (boca je visila 'o taklji (4) ispod limuna do ograde) koja je cirkulirala kroz slamke i radila vodoskoke i fontane u tom malu gradu od zemlje.

Jadranka Göttlicher | Mačje bdijenje

Sama sam na moru s mačkom, koja ne voli putovati, a voli more. Moji su se vratili u Zagreb. Morali su. Ja ne moram, već u moru liječim svoje lijevo koljeno. Sjetim se i desnog. Ni ono nije bogznašto. Ni mačka ni ja nismo bogznašto. Ali dobro se družimo i ništa nam ne fali.

Mačka sve manje i manje jede. Kažu – vrućina. Sjećam se da je tako bilo i s našom prvom mačkom. Na kraju ne jede, samo pije. Tu joj ugađam jer obožava piti vodu koja kaplje. To sve mačke vole. Čim čuje zvuk vode iz šlaufa za polijevanje ili iz vanjskog tuša, odmah se od nekud stvori. A ja se dotle mučim mišlju da je negdje zaglavila i da umire. Teškom mukom zadržavam mlaz taman toliko koliko joj paše. Ugađam joj vodom, našom roditeljicom. Bole me leđa i koljena, ali trudim se jer to je sve što sada od mene traži. I skromna, sitna sreća obasja obje.

Evo me s kantom za polijevanje i evo nje. I iskrsne nenadano poetično i slikovito, a nadasve jednostavno rješenje- mačka hvata na svoj ružičasti jezik kapi koje teku s lista naše smokve. Ja uspravna, puštam vodu na lepezasti list, prvo drugo i treće pero, Ema podignute njuškice polako i zahvalno pije. Nije bilo nikoga da to snimi. Ali ja ću se uvijek sjećati tog trenutka i tog ljetnog treperavog svjetla kroz bogatu krošnju.

Inače smo Emu preuzeli od susjeda, kojima je smetala jer se bave turizmom, kako to velebno zovu naši iznajmljivači. Muž ju je uzeo iz azila, a ženi je smetala pa je izabrala nas. Dali su joj ime Ela. Moj se muž kod veterinara zabunio i rekao Ema. Između toga je petnaest godina bila samo Maca. Svega se toga prisjećam sada kada gledam diše li. Mijenjali su joj je vlasnici, imena, kuće, samo je moja ljubav bila stalna. Ja samo što ne umrem s njom.Veterinarka kaže da nije ništa posebno, zapravo sve. Ona je jednostavno stara. Ne želim da je uspavaju. To je zapravo ubojstvo. Smrt, a ne san. A onda je negdje odnesu sa svojim ambulantnim otpadom.

Popila sam Normabel i obišla naš golemi prirodni stražnji vrt. Našla sam predivno prirodno grobno mjesto.

Matija Brcković | Dolazak

U razred ulazi dječak tek nešto viši od klimave kvake koju grabi svojim malenim rukama. Crvena kapica, zamagljene pepeljarke, šarena covid maskica, bijeli šal rozih pruga i maslinasta jakna, obavezno zakopčana do grla, stvaraju dojam kao da se u školu došetao iz hladnih ruskih stepa. Benjamin svojim prepoznatljivim odjevnim kombinacijama svakodnevno plijeni pažnju dječjih očiju. Njegov nakrivljeni hod odaje teška torba u kojoj nema ništa osim poluprazne pernice, ali ona je neizostavni dio njegova školskog inventara.

    Raskomotio se i sjeda u klupu te razgleda učionicu kao da je prvi puta u njoj. Sive mu se naočale naslanjaju na nos dok me njegove krupne oči nemilice promatraju. Napreže usne kako bi nešto izustio, ali prvo nekoliko puta zastane. – Vrati mi moju olovku! – napokon je izustio. – Ti si mi ju ukrao! – smiješim se i govorim kako nisam. – Jesi, ukrao si! – ton mu je plačljiv i razdražljiv. – Ostala ti je u školi. – odgovaram mu i pružam ostavljenu olovku u ruke. – Neću ti više posuditi, neću! Rekao sam da neću! – ljutito ju posprema u pernicu.

    Za Benjamina je posjedovanje vlastitih stvari znak moći, svetinja koju nitko ne smije oskvrnuti. Strah od gubitka iznova ga tjera da svoje malobrojne stvari nakon svakog sata pospremi u torbu, ne bi li se slučajno zagubile. – Neću ti više dati olovku! – ponovno me upozorava.