Kolumne

utorak, 26. studenoga 2024.

Milkica Ursa | Hrastova šuma


Hrast1 se izvukao iz korijenja, izmigoljio, otresao sa sebe zemlju, crviće i otišao. Napustio je hrastovu šumu s korijenjem umjesto nogu, s krošnjom umjesto ruku. Eno ga, posrće padinom.

Udara o druge hrastove koji ga začuđeno gledaju iz svojih sigurnih uzemljenja.

- Što ti je Hrastu? Zašto si otišao? – pitalo je lišće. - Želiš li vidjeti druge šume ili nešto tražiš? Sve sa sobom nosiš, bijega sigurnog nema, čemu onda nepotrebni udarci na putu? - dovikivalo je dok je nestajao iz vidokruga.

Hrast nije znao pravi odgovor, ali je znao da mora nekog pronaći pa je nastavljao put prema doli. Strmoglavio se u jednom hipu niz padinu i dugo padao. Dok je padao činilo se da ptice cvrkuću, ali je vrabac cijuknuo od zvuka njegova pada, morski vranac zaronio po ribu, golub zalepršao krilima, gavran zagraktao, a čiope su prestale snivati u zraku. Prividan mir običnog radnog dana sunovratio se.

Žabe su kreketale, mislio je da one možda imaju odgovor gdje je to što traži. Krastača se čudila, ne mareći za nj, već za vlastiti opstanak koji joj je kao žabljoj vrsti ugrožen zbog sječe šuma i urbanizacije. Kud se još i on svojom voljom zaputio? Kao da je posječen, a nije. Svih devet vrsta glodavaca koji žive na ovoj padini, uključujući vjevericu, sklonilo se dok se hrast rušio, a puh je puhao do iznemoglosti. Čak su se zec, kuna bjelica i lisica užurbano micali, srna skrivala mladunce od buke misleći da gromovnik gromove šalje.

Činilo se da se hrast zaustavit neće, tumarao je od želje da pronađe drugi hrast sebi sličan. Vremena nije bilo za radost, samo za tugu. Ovce su blejale, psi lajali, a seljani zapomagali sve dok hrasta nije zaustavila obala mora. Vidjelo se da ga je kamenje izudaralo, rijetka trava dočekala, ali ni tada nije izgovorio ništa.

Tužno je gledao, najprije preko mora u druge obale, u druga zelenila. Na kraju je nenadano, ipak, pogledao u rane na sebi i uvidio da su mu vanjske rane jednake onima iznutra. Kako to? - iznenadio se. - Zar je sve izvana isto kao i unutar nas? Je li vanjski svijet samo odraz unutarnjeg? Što si tražio Hraste? - zapita samog sebe.

Tražio sam ljubav u drugima, nježnost, razumijevanje. Prošao sam pola brda, potrošio pola života, i ovako naglo zaustavljen morskom obalom uvidjeh da je sve što sam tražio u meni.

Zaplaka Hrast zbog svoje sljepoće, ali i zbog ljepote koju pronađe u sebi. Dodirnu svoje ruke, koje su krošnje, zagrli svoje noge, koje su korijenje, poljubi se u prste obiju ruku, uvuče u svoje srce da mu zahvali što ga je dovelo do cilja.

Tražeći druge Hrast je pronašao sebe.

Dalje je svejedno hoće li se vratiti u šumu i biti opet samo dio hrastove šume ili će ostati na obali zavaljen u sebe i ležati na kamenju, osluškivati kako more zapljuskuje stijene. Ili nije svejedno? Pitat ću ga sljedeći put kad nam se grane ponovno isprepletu.

------------------------------------------------------------------------
1 Hrast- prema slavenskoj mitologiji sveto Perunovo stablo

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.