Sjeverac brije hladnu veljaču. Nabacio sam kapuljaču preko glave. Zavezao je ispod brade.
Studen nagriza nosnice. Oči poluzatvorene. Uzbrdicom kraj rotora iz ulice ide malo stvorenje.
Jedva se vuče.
Crni kaputić dopire do koljena. Između kaputića i crnih cipelica bijele se čarape. Crnu kosu
mrsi vjetar. Prelazi preko ulice na moju stranu. Mršave nogice klecaju pod teretom na
leđima. Torbetina se protegla skoro do koljena. Jedva ide. U školu. To malo stvorenje vuče
teret. Što je u toj torbi kada djecu pretvaramo u tegleću marvu?
Dolazi do zgrade općine. Sjeda na nogostup. Skida torbu s leđa. Oslanja se leđima o zid
zgrade. Do škole je još stotinjak metara. Ispružila nogice na asfalt. Odmara se. Mame dovode
svoju djecu u školu. Nose im torbe.
Pitam umorno djetešce u koliko joj počinje škola. Nije razumjela, nego odgovara:
- Imamo časnu.
Prolazim pored nje, a uzeo bih tu torbetinu i nju te odnio u školu. Osvrćem se. Ustaje.
Stavlja torbu na leđa. Gegavim korakom nastavlja prema ulazu u školu.
Halo, vi gore! Otkada obećavate smanjiti teret u torbama, a torbe sve teže i teže. Moraju li i
zašto djeca moraju biti tovari, osli, magarad, tegleća stoka.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.