Da bi došao do željenog zalogaja, miš je uporno grickao meko drvo daske na podu, nastojeći proširiti pukotinu kroz koju je osjetio miris nečeg jestivog. Njegova znatiželja i glad dale su mu hrabrost jer kada je vidio Iskru da ga promatra, nije se povukao u sigurnost, već je i dalje nastavio s potragom. Oboje, i miš i Iskra, kao da su, zaokupljeni nečim važnijim od straha, zanemarili svoje neprijateljstvo.
Roka opet nije bilo, ali je bila majka sa svojim logorejičnim ispadima sredovječne, napuštene žene, ljubomorne na tuđu sreću. Pitanje gdje je bilo bi suvišno jer i da je znala, ne bi to odala gošći. S mišlju nek’ i ona trpi kao ja. Samo što je jedna od njih imala sedamnaest, a druga sedamdeset godina. Tuđa je sreća bila okidač za staričino nezadovoljstvo životom, njezinu bol i bijes.
Kuća, kao i njezin brak, bili su u općem rasulu. Svakodnevica uređenog domaćinstva nije za njih bila poznati pojam. Ustajanje kad se kome hoće, ručak možda, odmori, vikendi nikada, TV u kvaru ili bez antene, grijanje kad se naruše stabla voćaka, nikad unaprijed pripremljenog ogrjeva.
Pod nedovršene sobice koju je, kao svoj dio kuće, prisvojila Rokova majka, bio je zemljani pa su glodavci svih vrsta tu imali sigurno utočište. Mogli su do mile volje grickati prvo daske kojima je pod samo prekriven, a onda i odjeću iz ormara dvoznamenkastih godina starosti, kao što je bio i ostali njegov sadržaj. Sobica je imala ključ i bila je potvrda majčina posjedovanja. Taj dio kuće bio je njezin. Iako je prividno činila sve da se pokaže dobrom domaćicom i suprugom, pa je znala neprestano nešto čistiti, sve je ukazivalo da je život koji ju nije štedio, imao fatalne posljedice na ljude i na kuću. Kuća je bila slika njihovih odnosa i karaktera i životnih odluka. Uglavnom krivih. A sada je i Iskra postala dio toga kaosa.
“Kako sam se našla ovdje?“ upita samu sebe, prateći mišje kretanje kutom očiju. Došavši kao uvijek da potraži Roka, suočila se s majkom. Ubrzo se pojavio brat kojemu je bila više nego mrska. Majka se uplaši da ne bude zatečena s njom pa ju gotovo ugura u sobicu: “Budi tu dok ne ode, jer će vikati na mene što sam te primila.“ I još malo strožim glasom priprijeti: “I da si bila tiho!“ te za sobom zaključa vrata. Iskra se našla u bizarnom prostoru prisilnoga zatvora.
Rabljeni prozor koji su ugradili, nikada nije bio opran, rijetko otvaran nije služio stvarnoj svrsi, već kao leglo svih vrsta kukaca i pauka koji su tu imali mir. Zbog toga je u sobici vonjala memla i mišji izmet pomiješan s oštrim mirisom tada popularnog čuvara odjeće, naftalina. Inventura bi rekla: jedan ormar, jedan krevet, jedna komoda.
Pokušala je izaći, ali nije mogla. Najradije bi da je daleko od svega. Ali nije se htjela baš tako lako predati. Naivnošću svojih godina, nije slutila u što se upušta. Bar da on dođe, pomislila je, ali nije ga bilo. Okrene se oko sebe promatrajući prostor.
Vonj je bio neugodan, ali nije smjela otvoriti prozor. Nije bilo stolice, a na krevet joj se nije sjedalo. Čučne, ali u tom trenu ispod kreveta jurne drugi miš u panici jer je i on, kao i ona, bio uznemiren u svojoj dokolici. Iako ju je gorko iskustvo mladoga života upozoravalo na opasnost i znakovitost čitave situacije, nije marila, samo je htjela vidjeti Roka što prije.
Za to vrijeme u drugom dijelu kuće kuhala se kava i jelo se. Čuli su se staričini glasovi, nekako veseli, jer stigao je sin ljubimac. Normalan život, makar i prividan, pogotovo nakon što je riješila problem gošće. Nakon nekog vremena, stigao je i Roko. Pridruživši se ostalima, nije niti znao tko je svega nekoliko metara od njega, sakriven u sobici.
A Iskra, ipak odlučivši sjesti na krevet dok čeka oslobođenje, opet utone u misli. U mislima joj se stvori analogija s naslovom jednoga filma, Imitacija života. Iako sadržaj filma nije imao veze s njezinim sadašnjim iskustvom, shvati da se na ovome mjestu sve, baš sve, može takvim nazvati. Imitacija!
Možda nikada niti ne bi došla ovamo, a svakako ne i ostala, da ga nije toliko voljela ili možda i više, trebala. Tu riječ. Ljubav? Nije znala kako treba izgledati to stanje kada te netko voli. Možda onako kako je to gledala u starim ljubavnim filmovima na crno- bijelom televizoru kupljenom 1967. marke Major?
Zato se ona uhvatila za njega poput čička. Bio je, za nju, strašno pristao, jednom riječju, lijep, što ju je pogodilo poput udara groma. Susret u ambijentu staroga dvorca bio je presudan. Kako li je samo njegova crna i gusta kosa i svijetla put činila kontrast s okolinom. Da je bila slikar, možda bi se zadovoljila da ga samo ovjekovječi kistom, sliku ovjesi u sobi da je može gledati i život bi krenuo u posve drugom smjeru. Ovako, morala ga je imati za sebe! Počinje li priča u stvari ovdje? Ili je već negdje odavno počela? Tko zna, kad niti ona to nije znala.
S izvjesnom je dozom prkosa pomislila kako bi bilo da se javi Roku, da pozove, ako treba i zavikne i oslobodi se zatočeništva u ovoj zapuštenoj izbi. Je li ovo slika njezine budućnosti?
U međuvremenu, miš je svladao dasku i sada je, proširivši pukotinu, došao do hrane. Mirno, već navikao na Iskrino društvo, prednjim je nožicama držao komadiće koje je žustro grickao. Iskra ga je promatrala gotovo sa simpatijom; neumornog borca za svoj opstanak. I kao da uči od ovog malog stvorenja, ona skoči s kreveta, otare odjeću od prašine i žustro šakom zalupa na vrata sobice.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.