Otkako je počeo rat u Ukrajini ja na sva svoja pisma i poruke uz pozdrav stavim i sličicu suncokreta. Zamišljam da dajem snagu njihovim poljima. Šaljem poruku mira i svrsishodnog života. Jedan se žuti cvijet okreće za suncem i daje sjeme koje svijet treba. Ovu poeziju pratila i proza- račun za pomoć RH otvoren je u Zagrebačkoj banci. Odem sa svojih 200kn u najbližu poslovnicu. Jedva su me čuli od glasne glazbe. Nikad dosad nisam čula glazbu u banci. I oni bi spajali prozu svoga novca i računa s nečim poetičnim. Ili sa samo zatvaraju pred svima, pa čak i klijentima. Mladić za na šalteru uopće na zna da takav račun postoji. Kolegica mu pomaže. I onda otkrije da za takvu transakciju banka plaća kamate. A ne bi oni pridonosili pomoći naše zajedničke države. I upućuju me na pult gdje je zalijepljena Caritasova kartonska kutija za kovanice. Vele da su tamo leci koji govore za što je to i da kad zatvore banku, oni to prebroje i pošalju. Vjerujem im. Ali šutim o tome da je jedno Caritas, a drugo Vlada RH. Zatomljujem nacionalni ponos, pojednostavljujem priču i presložim na četiri svoju novčanicu te ju dobroj vjeri s mukom uguram i prorez. Vjerujem i Caritasu. Glavno je da novac stigne. Ostavljam letargične službenike u njihovim brojkama i glazbi. Odlazim pratiti vijesti. Kao i sve žene od kada je svijeta.
Where have all the flowers gone?
When will they ever learn, when will they ever learn?*
________________________________________________________
Autor stihova:
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.