Matija Brcković | Dolazak

U razred ulazi dječak tek nešto viši od klimave kvake koju grabi svojim malenim rukama. Crvena kapica, zamagljene pepeljarke, šarena covid maskica, bijeli šal rozih pruga i maslinasta jakna, obavezno zakopčana do grla, stvaraju dojam kao da se u školu došetao iz hladnih ruskih stepa. Benjamin svojim prepoznatljivim odjevnim kombinacijama svakodnevno plijeni pažnju dječjih očiju. Njegov nakrivljeni hod odaje teška torba u kojoj nema ništa osim poluprazne pernice, ali ona je neizostavni dio njegova školskog inventara.

    Raskomotio se i sjeda u klupu te razgleda učionicu kao da je prvi puta u njoj. Sive mu se naočale naslanjaju na nos dok me njegove krupne oči nemilice promatraju. Napreže usne kako bi nešto izustio, ali prvo nekoliko puta zastane. – Vrati mi moju olovku! – napokon je izustio. – Ti si mi ju ukrao! – smiješim se i govorim kako nisam. – Jesi, ukrao si! – ton mu je plačljiv i razdražljiv. – Ostala ti je u školi. – odgovaram mu i pružam ostavljenu olovku u ruke. – Neću ti više posuditi, neću! Rekao sam da neću! – ljutito ju posprema u pernicu.

    Za Benjamina je posjedovanje vlastitih stvari znak moći, svetinja koju nitko ne smije oskvrnuti. Strah od gubitka iznova ga tjera da svoje malobrojne stvari nakon svakog sata pospremi u torbu, ne bi li se slučajno zagubile. – Neću ti više dati olovku! – ponovno me upozorava.

Školski sat

    Gleda me ljutito, ne želeći voditi razgovor sa mnom, još mi nije probavio olovku. – Moramo malo učiti! - govorim mu. – Ja neću učiti! Ja ću napraviti zmaja od drveta! I on će letjeti visoko u nebo! – Benjamin se svakog dana pojavljuje u školi s novom temom. Za mozak mu se kao za čičak prihvaćaju razne informacije, fotografije i događaji doživljeni prethodnog dana. – Kakvog zmaja Benjamine? – Velikog, sa pink bojom na krilima! – Riječi koje izgovori djeluju poput nespretnog kolaža oskudnih priča koje su negdje zagubile svoje radnje i protagoniste. – Dobro, raditi ćemo tog zmaja. A sada idemo nešto raditi! – upozoravam ga.

    Nakon što se napokon umirio i pripitomio među školskim zidovima pozivam ga na ploču. – Pokaži mi prstom broj dva. – govorim mu. – Njegove ruke pokazuju na susjednu trojku. – A gdje se onda nalazi broj tri? – samouvjereno mi pokazuje na jedinicu. – A gdje je broj četiri? – šakom kuca na broj pet i smije se. Benjamin je osebujniji od svojih vršnjaka. On ne voli dosadni zakon brojeva koji učenici slijepo slijede. Sklon je raznolikosti kojom svaki broj u novom pokušaju dobiva drugačije ime i značenje. Za njega je kontinuitet pojava ružnija čak i od nestašice čokolade.

    Zvonilo je za sat i primjećujem kako netko nedostaje. Brzo uviđam kako je druga klupa u kojoj sjedi Benjamin prazna. Nije prvi puta da sam alarmirao druge učenike u razredu kako bi pronašli razrednog pustolova.

    Izlazim iz učionice i pružam pogled po školskom hodniku ne bi li ga gdje ugledao. Obilazim hodnike i druge učionice kako bi mu očitao bukvicu koju shvaća jednako ozbiljno kao i brojeve. Odlazim ponovno u razred kako bi provjerio da li se možda vratio. Ponovno izlazim na hodnik i vidim ga kako polako zatvara vrata knjižnice.

    - Benjamine! Zvonilo je za sat! Što to radiš? – govorim mu dok otvaram vrata knjižnice ne bi li se ispričao knjižničarki koju je sigurno zasuo kanonadom svojih pitanja. – Ma dajte nemojte se brinuti. – umiruje me. - Samo je tražio knjigu za čitanje. Tražio je dinosaure. – Oprostite, ali on ne zna čitati. Ne zna čak ni slova. – govorim smijuljeći se Benjaminu koji je opet našao osobu koju će nasamariti. U tome je stručnjak. Svojim izvanrednim govorničkim sposobnostima vješto prikriva ocean nedostataka. S njegovim vratolomijama su upoznati svi zaposlenici škole. – Ništa.. uzet ćemo knjigu i vratiti kad ju Benjamin „pročita“. – pozdravljamo zbunjenu knjižničarku i polako odlazimo u razred.

    -Benjamine. Benjamine! – dozivam ga dodirujući mu ramena kako bi svoj zamišljeni pogled koji je zalutao među prozorima ruševne zgrade, vidljive iz učionice, uputio meni. Nakon kratkog moljakanja napokon mi upućuje pogled. – Gledaj… majicu bojimo u narančastu boju, a hlače u plavu. – Otimam mu iz ruke ljubičastu koju je pikirao, i pružam mu narančastu. – I molim te.. nećemo ići kod susjeda! Plava je jedan dvor, narančasta drugi!

    Odlazim do koša kako bi našiljio preostale potrebne bojice. - Vraćam se za nekoliko trenutaka i na stolu zamjećujem pomalo zgužvan papir obojen crnom bojom. – Benjamine! Što si to napravio? – govorim ljutito jer sam uzalud printao bojanku i šiljio bojice. – Ništa nisam napravio! – odgovara mi se smijuljeći se i crnom bojicom nastavlja devastirati nedužnog dječaka s loptom koji je trebao biti oživljen raznim bojama.

Odlazak

    Nakon što smo ga dobro utoplio, za odlazak u hladna prostranstva nekoliko kilometara udaljene kuće, pomažem mu da se obuje. Gleda u mene dok mu poput sluge pomažem da nazuje svoje cipele. Smije se i ponovno miče usnama kao da će nešto reći. Iz očiju mu izvire želja za razgovorom, ali nakon kratkog kolebanja odustaje. – Autobus će doći samo po mene! – predomislio se. - Samo po mene će doći! – Tako je. Dvorimo te poput kralja. Zar ne vidiš? – Ja sam kralj, ja sam kraaalj! – govori uz podli osmijeh.- Zaista, Benjamin ne laže. On i vozač jedini su putnici u autobusu. – Hajde, požurimo! Da nas opet ne čeka. Prošli put se naljutio! – A kako ćeš ti ići kući? – Autom.- A je li ti isto imaš svog vozača koji te vozi kući? – Benjamine, tišina! Ajmo! – Hoćeš mi mahati?! – Tišina!

    Zatvara vrata škole i pruža se u trk preko školskog travnjaka, između drvenih klupa, preko ivičnjaka. Trčim i sam ne bi li ga sustigao, ali uzalud. Odlučio je da će me nasamariti još dok smo obuvali cipele. Vičem. Sve glasnije vičem, ali Benjamin se ne obazire. Još se podlije smije i brže trči.

    Utrčava u autobus i ne obraća pažnju na vozača koji nervozno kima glavom prema meni. Sliježem ramenima, svjestan da bi se možda ranije trebali početi spremati za autobus. Čujem ga kako se i dalje zločesto smije. Počeo je mi je mahati. To je znak primirja. Barem za danas. Hoću li mu mahati? Moram. Ipak je on kralj. I ljubitelj dinosaura.

• Posvećeno djeci s teškoćama u razvoju vol. 2