Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

Prikazani su postovi s oznakom kratka priča. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom kratka priča. Prikaži sve postove

petak, 15. svibnja 2026.

Lucijana Živković | Anatomija jedne obitelji

                                         

Tko zna kada i otkuda se dotepla ona masa ljudi, žena, djece i stoke i navalila u malo seoce podno pitomih brežuljaka. Navikli, očito, na takve stvari jer je cijeli njihov život bio jedan veliki put, raširiše se po državnom zemljištu, razapeše šatore i nastambe i pregledavši okolicu i položaj mjesta, odlučiše ovdje pustiti korijenje. Istina ne baš preduboko, ali neka drži. Jer u davna su vremena znali puhati jako gadni vjetrovi koji bi te zarobili u svoj kovitlac i ubrzo ispljunuli, ali tko zna gdje. Masa ovih došljaka nosila je časno plemensko ime Tupeša.

Obiteljsko stablo ovoga plemena bilo je ogromno, s mnoštvom grana i grančica, lišća i prilično grube kore. Bili su tu znani i neznani preci, djede i pradjede, bake i prabake, tetke, stričevi, ujne, svekrve i snahe, djeca i unuci. Sva se ta masa Tupeša kroz stotinu godina prilično osula bez obzira na njihova nastojanja da budu što plodniji kako svijetu ne bi uskratili svoje potomke. Baštineći sve dobrobiti napredne civilizacije, Tupeše su se do dvadesetog stoljeća već osjećali kao relevantni građani. Nije lako uspjeti, a još je teže ostati tamo gdje si dospio. Tako je od stabla s početka priče ostalo tek nekoliko zdravih grana, dok su se ostale iz raznih razloga polagano sušile. Naravno da su bračne veze između rodbine pridonijele tom pomoru potomstva, ali u toj plemenskoj zajednici bile su na cijeni. Naime, nikako ne bi bilo dobro da u nju prodre, ne daj bože, neki strani element. I tako, što je bila veća želja za očuvanjem plemena, to je bio učestaliji pomor dojenčadi iz brakova bliskih rođaka.

Svi Tupeše imali su čvrstu volju za uspjeti pod svaku cijenu, ali u tom žaru najdalje je otišao, do tada relativno samozatajni Pavo, koji ih je uspio uvjeriti u svoju ulogu predvodnika plemena, blagoslovljenu od samoga Boga, iako u njega nije previše vjerovao. Budući da im je trebao vođa, a duhovno lijeni, brzo su ga prihvatili uz nezadovoljno gunđanje rijetkih protivnika, uglavnom onih iz daljih plemenskih ogranaka. I tako, pod teškim povijesnim okolnostima ratova, pobuna i migracija Tupeše zauzeše veliki dio prostora gdje je završila njihova seoba.. I ne samo to. U tom novom zavičaju uvedoše svoju dominantnu vladavinu nad starosjediocima koji su, vidjevši brojčano nadmoćniju i beskrupulozniju masu ljudi, šutke prihvatili njihovu dominaciju u svim segmentima života. I tu je zaista kvantiteta pobijedila kvalitetu.

                                                            ***

Pavo Tupeša blistao je od ponosa na samoga sebe i u maniri kralja vladao velikim dijelom svoje šire i uže obitelji. Najbliži članovi, žena i djeca uživali su sve povlastice novoga položaja dok su ostali morali zatomiti svoje želje i postupati po njegovim željama, ako su htjeli ostvariti neki svoj cilj. Tako je Pavo zadužio mnoge članove svoga klana koji su imali razloga da ga slušaju bez pogovora jer je svaki od njih ponešto dugovao poglavaru svih Tupeša, a dugovi su se trebali vraćati kakvim god smo vezama vezani. Tu dolazi najčešće do izražaja narodna izreka koju su imućniji Tupeše voljeli ponavljati: ako smo braća, kese nam nisu sestre.

ponedjeljak, 10. ožujka 2025.

Mirjana Mrkela | Brodarica

Foto: A. Horvat | Vrelo Une


(Prema narodnom vjerovanju, vila brodarica naplaćuje kazne onima koji mute vodu)

Šapće se da sam vitka kao vita jela, kosa mi ljepša od svile, usne rumenije od ruže. Na stranu moja privlačnost, ja ne dijelim ljude po tome principu. I ako netko slaže salo na vlastitome struku, neću se suprotstavljati, sve dok drugi nisu u opasnosti. Za primjer mogu navesti Kraljevića Marka, trbušastog i bahatog moćnika: stizale su glasine da ore gdje hoće, cijedi vodu iz kamena i mlati topuzom sve u šesnaest. Mojemu jezeru, nastalom od studenog vrela, nije se približavao te ga nisam pozivala na odgovornost.

Ali jednoga dana, djevojka koja obično ide pjevajući, dolazi po vodu uplakana i toliko ojađena da se jedva kreće. Proljeće je, površina jezera uobičajeno tirkizna, naokolo sve buja. Sjedim među zelenim granama pucaline na kojima su cvjetići propupali tako stidljivo da se zlatasta boja latica još ne može zapaziti, kao što ni vodonoša ne zapaža mene. Suze joj kapaju u vodu te ne znaš što je dijamantnije: te suze ili ta voda.