Tko zna kada i otkuda se dotepla ona masa ljudi, žena, djece i stoke i navalila u malo seoce podno pitomih brežuljaka. Navikli, očito, na takve stvari jer je cijeli njihov život bio jedan veliki put, raširiše se po državnom zemljištu, razapeše šatore i nastambe i pregledavši okolicu i položaj mjesta, odlučiše ovdje pustiti korijenje. Istina ne baš preduboko, ali neka drži. Jer u davna su vremena znali puhati jako gadni vjetrovi koji bi te zarobili u svoj kovitlac i ubrzo ispljunuli, ali tko zna gdje. Masa ovih došljaka nosila je časno plemensko ime Tupeša.
Obiteljsko stablo ovoga plemena bilo je ogromno, s mnoštvom grana i grančica, lišća i prilično grube kore. Bili su tu znani i neznani preci, djede i pradjede, bake i prabake, tetke, stričevi, ujne, svekrve i snahe, djeca i unuci. Sva se ta masa Tupeša kroz stotinu godina prilično osula bez obzira na njihova nastojanja da budu što plodniji kako svijetu ne bi uskratili svoje potomke. Baštineći sve dobrobiti napredne civilizacije, Tupeše su se do dvadesetog stoljeća već osjećali kao relevantni građani. Nije lako uspjeti, a još je teže ostati tamo gdje si dospio. Tako je od stabla s početka priče ostalo tek nekoliko zdravih grana, dok su se ostale iz raznih razloga polagano sušile. Naravno da su bračne veze između rodbine pridonijele tom pomoru potomstva, ali u toj plemenskoj zajednici bile su na cijeni. Naime, nikako ne bi bilo dobro da u nju prodre, ne daj bože, neki strani element. I tako, što je bila veća želja za očuvanjem plemena, to je bio učestaliji pomor dojenčadi iz brakova bliskih rođaka.
Svi Tupeše imali su čvrstu volju za uspjeti pod svaku cijenu, ali u tom žaru najdalje je otišao, do tada relativno samozatajni Pavo, koji ih je uspio uvjeriti u svoju ulogu predvodnika plemena, blagoslovljenu od samoga Boga, iako u njega nije previše vjerovao. Budući da im je trebao vođa, a duhovno lijeni, brzo su ga prihvatili uz nezadovoljno gunđanje rijetkih protivnika, uglavnom onih iz daljih plemenskih ogranaka. I tako, pod teškim povijesnim okolnostima ratova, pobuna i migracija Tupeše zauzeše veliki dio prostora gdje je završila njihova seoba.. I ne samo to. U tom novom zavičaju uvedoše svoju dominantnu vladavinu nad starosjediocima koji su, vidjevši brojčano nadmoćniju i beskrupulozniju masu ljudi, šutke prihvatili njihovu dominaciju u svim segmentima života. I tu je zaista kvantiteta pobijedila kvalitetu.
***
Pavo Tupeša blistao je od ponosa na samoga sebe i u maniri kralja vladao velikim dijelom svoje šire i uže obitelji. Najbliži članovi, žena i djeca uživali su sve povlastice novoga položaja dok su ostali morali zatomiti svoje želje i postupati po njegovim željama, ako su htjeli ostvariti neki svoj cilj. Tako je Pavo zadužio mnoge članove svoga klana koji su imali razloga da ga slušaju bez pogovora jer je svaki od njih ponešto dugovao poglavaru svih Tupeša, a dugovi su se trebali vraćati kakvim god smo vezama vezani. Tu dolazi najčešće do izražaja narodna izreka koju su imućniji Tupeše voljeli ponavljati: ako smo braća, kese nam nisu sestre.
