Devedeset jedna mi je godina. Rođena sam tik uz rub šume kao i moj pokojni muž. Do ovih sam godina zaboravila gotovo sve o sebi, ali ne i njega. Umro je od leukemije, bila sam udovica četrdeset godina.
Kad su mi slavili devedeseti rođendan, jedva sam ikoga poznala. Sina jesam, pamtim ga iako je ljut na mene. Od neiskazane se ljutnje razbolio, valjda.
Tukla sam ga do krvi dok je bio nejak, nisam mu dala u školu. Da ostane na zemlji! Na kraju je ipak otišao u zrelim godinama, nisam uspjela izbit mu bubice iz glave.
Ustvari, želim nešto drugo ispričati.
Vjenčana sam na svetog Valentina 1942. godine. Svadba je bila u skladu s vremenom, sirotinjska. Ali iz ljubavi, drugačije nikako nije ni trebalo biti. Doveo me dragi moj na klimavim kolima i s konjima u svoju kuću. Svega nekoliko duša na svadbi.
Prvog sam sina mrtvog rodila pateći se danima. Pokojni je otišao u rat. Domobran. Po njegovu povratku, rodila sam još četvoro. Kako posla nije bilo, otišao je u tuđinu zarađivati, dok se nije razbolio.
Spominjala sam njegovu smrt kao najveću tragediju, premda su mi braća i otac ubijeni u Drugom svjetskom ratu, pokojni svekar isto s još osamdesetero muških iz sela, majku sam rano izgubila… Ova glava je svašta proživjela, ali je njegov odlazak stalno budio želju da odem i ja. No, nikako me Bog nije htio uzeti k sebi.
Mještani su mi se rugali jer sam uvijek plakala kada bih ga spomenula i nosila crnu odjeću. Samo su mi kose bile bijele poput snijega. Češljala sam ih jutrom, savijala u punđu pa motala oko glave. Bilo je tako do kraja života.
Kad je umro, primala sam mirovinu pa me i mrtav hranio. Ostala sam živjeti u kući do smrti. Nakratko u Domovinskom ratu otišla sam u izbjeglištvo kad su se vojnici uselili. Vratila sam se čim sam mogla, vojnici su otišli nakon što je Francuz poginuo.
Rekla sam tada da će me samo mrtvu iznijeti. Makar sam ponekad mislila da ću umrijeti od samoće, umrla sam od starosti. Čekajući da mu se pridružim, dan mi je bio godina, noć isto tako.
Tog sam se jutra čudno osjećala. Kresala sam šibicama pokušavajući užgati vatru. Nisam uspjela. Pošla sam u spavaću sobu, ponijela pokrivač i jednostavno sjela pokraj uzglavlja. Na stoliću je noćna lampa stajala ugašena.
Pronašao me kako hladna sjedim, nakon nekoliko sati, moj unuk, istog imena kao i pokojni. Sprovod je bio dva dana poslije, čekalo se na svu djecu, i pao je na dan kad smo se i vjenčali – sveti Valentin. Ma je li moguće? Ponovno sam bila vjenčana.
Nitko s pogreba nije to znao sve dok seoski svećenik nije pročitao iz crkvenih knjiga nadnevke. Nisu znali ni da je tada padao snijeg, isto kao i na ovaj dan ukopa. Zabijelilo po kosini, sve misliš da su moje bijele kose.
Jedna je žena iz sela neočekivano uzviknula: „Zdravlja mi, govorila je da je sniježilo i to jutro kad je pošla za njega.“
Eto mladenke mladoženji, nakon tolikog iščekivanja! Obukli su mi odjeću koju sam pripremila – tkanu bluzu s vjenčanja, bijelu. Kosa je bila spletena u pletenicu i oko glave zamotana kao i kad sam došla u ovu kuću tik uz rub šume.
Vidim kako dolazi po mene i prti snijeg! Tjera kola i konje kao i onog dana kad me isprosio, iako konja odavno nije bilo. Otjerani su u divljinu kad su ih traktori zamijenili. Jesi li to ti Dorate i Putanju? Ili su to Sokol i Mrka?
Uspeh se na kola, ruku mi je pružio, u ruke uzda uzeo. Điha, mili moji! Odoh ja s vama kroz oblake u nebo.
Znači li sreća isto što i konačno?
Na grani svraka. Vile kovilje beru.
Pokojne mi majke, vjeruj mi na riječ.
-----------------------------------------------
1 Antun Branko Šimić (1898.-1925.), Ljubav
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.