Lucijana Živković | Seoska priča

Na početku nam je sve to oko Mirjane bilo pomalo smiješno.

Ma daj, pa radi se o očajnici. Tko bi to napravio?

Nisi ništa skužio, kao i uvijek. Opet na muškoj strani.

Kako god bilo, bio je to ekstremni pokušaj da se zadrži muž, ali i dostojanstvo. Kada smo sve čuli, bili smo u tom složni. No ipak, radilo se i o govnima što nam je bilo smiješno. Pa tko bi to pokušao, ne znam. Ali kasnije je sve poprimilo druge razmjere, opasnije, gotovo tragične.

Uzevši u obzir ta govna ipak bi to bila tragikomedija – kad smo već kod žanra, ne?

S tim se nije za rugati. Daj da čujemo cijelu priču pa onda reci šta imaš!

Prisjedne ti sve kada priča krene. Mada počinje uobičajeno; mala sredina, nevjera, predrasude i tračevi i uvijek o ženama. Sve smo mi to znali, ali smo ipak željni tuđe prljavštine jer nam onda naša izgleda manja.

A šta pričaš? Sada će još drugi biti krivi zbog njihovog nesređenog života. Ženska je pukla ko vrba i to je sve!

Ti ne bi pukao da ti bračna polovica svaku večer uskače u tuđi krevet?

Ima se to gdje riješiti. Postoji razvod, sudovi…

Kažeš ti. No nije to tvoj život, tvoj brak, tvoja odluka. A sudovi puno pomažu. I brzo! Kako ne!

Dobro, želite li ili ne čuti priču? Uglavnom, lijepa je bila nekada ta Božica kao da joj je i ime dano zbog

ljepote. Vidi se to i danas na već sredovječnom licu. Gledamo je kad krene korakom snage u polje, čvrsta iako po čitav dan na suncu, a vrati se u selo kao da ništa nije radila. A u polju sve napravljeno: loza okopana, staze čiste, krumpir ogrnut.

Teškog li i zahtjevnog rada. To bih i ja s pol snage….

Daj malo poštovanja, žena je to, nije Tarzanica.

Doveo ju je iz obližnjeg sela prije dvadesetak godina. Čim smo je ugledali, znali smo da je nije vrijedan.

A tko sad vrijeđa?!

Nitko. Ona i jaka i lijepa, čvrstog hoda, a on sirov i grub, pun sebe. Brkovi, valjda je mislio da mu jačaju muškost, crni i njegovani, samo su se podsmješljivo micali dok ju je vodio selom kući. Kao da je govorio:

Gledajte što sam ja doveo! Kao kad se djeca hvale igračkama koje su dobili ili lovci trofejnim rogovima.

Očito sposoban muškarac i osvajač, šta biste vi htjele?

Nije baš tako. Kuća je bila skromna s dosta zemlje, roditelji pomrli, a tko će raditi. Jer on baš i nije bio za radnika. Po gostionama i svatovima, to da. I sada je konačno riješio problem rada. Doveo je Božicu. A ako je usto i lijepa, još bolje. Otkrili smo brzo da u polju radi isključivo ona; on ju samo doveze i odveze. Bog zna gdje provede po čitav dan.

Kakav Bog, znaju svi. Kako li se zvala ona njegova?

Dara se zvala. No i Božica je uskoro saznala. Ali zanijela je i za nju nije bilo povratka roditeljima. Korak je postao teži, ali je i dalje išla u polje. Mislila je, valjda kao i sve žene u toj situaciji, da će dijete nešto promijeniti. Ali nije.

Baš bih mu ja išla kopati. Možda jedino da mu iskopam oči. Sram ga bilo! Nek mu kopa ljubavnica!

Kakav sram? Muškima je svojstveno malo šaranja okolo. To ne znači kraj svijeta. Navikneš se, ne?

Ne znam šta bih rekla a da te ne uvrijedim, ali stvarno nisi u pravu. Ne mogu ni zamisliti da sam u toj situaciji. Bez ikoga bliskog. Komu da se potuži, a da se ne osramoti? A čija je to sramota? Mislim njegova, gad jedan!

Smirite se! Nastavljam ili odlazim ako me budete toliko prekidali. Gdje sam stala? Dijete je malo promijenilo svakodnevicu. Posvetila mu se brižnošću samohrane majke. Skoro da je to i bila. Sinčić bio na majku, žilav i jak. Viđali smo ih posvuda. Nije ga puštala od sebe. Kao kakvu utjehu u moru jada. Radost je dolazila u kuću isključivo zbog maloga.

Ma hajde, nije baš tako! Ipak su bili u braku i…

Slušaj! Branko, tako se zvao muž, sve je češće izbivao. Smetao mu je dječji plač, a ona se potpuno posvetila malome, njega kao da i nema. Uvrijeđeno je odlazio, a dolazio kasno ili nikako.

Vidiš da je u stvari ona kriva! Voli maloga, a njega zapostavlja.

Budalo! A nije li ju varao i prije no što je došlo dijete? Samo ti navijaj za njega. A gdje je išao? Jel još k onoj Dari? Šta je ta imala tako privlačno?

A šta sad na nju napadaš? Žena je slobodna, sama i zna šta hoće…

Hoće tuđe muževe! To hoće! A gledaj ti njega, sad je odjednom na ženskoj strani. Nisi li se malo izgubio? E, muška razmišljanja!

Dara ko Dara; nalakirani nokti, oblajhana kosa, novi zubi, sama u kući i to bi bilo dosta za svakog muškarca.

Kao da je zalutala u selo. Ukratko, što reći? Privukla ga je i oni su, na zgražanje svih, otvoreno ljubovali.

Čujem da je poslije kod kuće bilo svađe. Lupalo se vratima. I ne samo njima, kažu.

A šta ju briga, ima ona sina kojeg voli više nego muža…

Prestani već jednom!

Život je okrutan, ali ga moraš živjeti. Nakon rasprave, novo jutro. Treba do trgovine s masnicom na licu i oku. Mali ustrašeno gleda oko sebe, ona isto. Bilo je okršaja, slutili su mještani pred trgovinom. Nemarno odjevena u iznošenu haljinu s mrljama od znoja ispod ruku, u iznošenim natikačama, zapuštene kose kupila je skromno par nužnih namirnica i malome lizaljku. Pognute glave da joj ne bismo vidjeli lice, požurili su kući. Niti nama nije bilo svejedno. Stariji ljudi kimali su glavama, a mlađi se došaptavali uz gdje- gdje koji podsmješljivi komentar.

Priznajem, ne bi niti meni bilo ugodno. Treba to sve izdržati pred radoznalim očima mještana. Kako god, jedva se čeka nešto takvo.

A što misliš kako je njemu? Balansira, nije ni to lako. A i on je čovjek, ima osjećaje pa kad mu sve dojadi, ona je tu pa udri. Njegova je, ne?!

Njegova što? Vreća za boks? On balansira! A tko mu je rastegao uže da po njemu balansira? Sam!! Kad voli, neka i pati. U što čisto sumnjam. U tu njegovu patnju. I da ti kažem, zaslužio je sve što će dobiti!

Kakva bruka! Dostojna je holivudske obrade. Mislimo da je u neko doba noći, probudivši se u praznom

krevetu , donijela odluku. A možda je čekala da se on popravi pa da odluči što činiti? Uglavnom, čisti ekstrem!

Da mi je to bilo vidjeti!

Kako god bilo, priznajmo da je žena domišljata. Pa tko bi u gluhoj noći, s kantom punom govana, išao u osvetu? Ima stvarno i drugih načina. Očito nije htjela samo osvetu za sebe nego i sramotu za njih oboje.

Kako li je samo otrpjela taj smrad dok je vadila sadržaj iz poljskog zahoda. Što sve mi žene možemo podnijeti.

Ali već je odlučila. Dobit će to od nje. To im i pripada, smrad i sramota. Kao što i oni sramote njezinog sina.

Dug li je bio taj inače kratki put do Darine kuće, u noći, bez rasvjete, uz lavež seoskih pasa i šuškanje po grmovima. Zrikavci pjevaju, a noć je tamna, teret iz kante sve teži, smrad nepodnošljiv. Kuća se pomalja iz mraka. Prozori otvoreni jer je ljetna zapara. Dobro je. Još samo malo pa će se riješiti svog kužnog tereta. Možda s njim riješi i svoj jadan brak. Ovako ili onako pa što bude!

Ubio bih Boga u njoj da je meni to…

Ma nemoj? A što je on njoj radio? To na kredit? Eto mu plaće. Nadam se samo prva rata!

Zanima me kako li je tu kantu strusila kroz prozor?

Lijepo. Pričala nam je kasnije kad je sve bilo iza nje. Kroz otvoren prozor sobe čulo se njoj tako poznato, glasno hrkanje. Niski prozor, malo snage pa pljus! istrese svoj smrdljivi teret ravno na ljubavnike koji su ležali u krevetu ispod prozora.

Ajme, da mi je to bilo vidjeti!

Nije ona čekala da vidi. Ali nije ni bježala. S praznom kantom dok je iza nje grmio glas iznenađen u snu, a već i bijesan kada je shvatio što mu se dogodilo, napustila je „mjesto zločina“. Kažu da se potom čuo i urlik Dare kada je probudivši se shvatila što joj to tako smrdljivo i ljepljivo klizi tijelom, po krevetu, a bogme i njenom ljubavniku.

Jao si ga njoj kad se sada vrati kući! Ja znam što bih!

Opet ti! Jel nije to zaslužio?

Možda je. No brate, pretjerala i ona!

Nije još kraj, pričekajte. Uglavnom, spokoj noći je prekinut i nije više bilo razloga za san. Treba sprati smrad sa sebe, a jutro samo što nije. Već prvi nadničari polagano idu u polja, pijevci pjevaju, a dvoje ljubavnika nikako da se urede. Najbolje je sve baciti, cijela kuća vonja. On ljut, odluči otići. Bez pozdrava, klonuo, uputio se kući. Kosa mu mokra, odjeća poprimila vonj koji nikako da ispere do kraja. Kod kuće će, komotniji je. A treba proći pokraj ljudi. Vidjeli su oni i nju kad je netom išla od Darine kuće. Vonj je isti. Dakle, to je napravila!

E, sada slijedi pravi obračun. Sad ćemo vidjeti tko je još u govnima!

Jedva čekaš, jel? Mislim da će biti iznenađenja… Ženska intuicija.

Dotad je ona već bila nadomak kuće. Na ulazu otvori kapiju, požurivši u dvorište gdje odbaci praznu kantu. Tko zna što joj se vrzmalo po glavi dok je prala ruke i znojno lice. Mali je još spavao. U kući je bio mir. Dokle? Izvadi džezvu i pristavi kavu. Uz kavu je sve lakše, kažu ljudi. Zakipi voda, a ona zakuha jaču. Trebat će im. Jer znala je da će i on doći. Razdijeli u dvije šalice i sjedne.

Hrabro. Ja bih se sakrila bez obzira jesam li u pravu ili ne. Pusti ti mušku ćud. Znaju oni i iznenaditi.

Kapija je zaškripala. Još je nije podmazao, pomislila je i šalice stavila jednu nasuprot druge na stol. Otvorila su se kuhinjska vrata i on je ušao.

I što je bilo? Batine, jelda? Ne može si muško to dozvoliti.

Tko zna. Treba i malo tajanstvenosti. Ima i nečega što nije za svačije uši. Uglavnom, postala je to priča koja je ostala u selu kao legenda. I ona je poslije pričala o tome s kavom, kako ga je dočekala, ali ništa više.

Dobio je svoje pa se primirio, ha, ha! I Dara je bogme dobila!

Stvarno više ne ide okolo?

Valjda ga je strah reprize?!

Hajde da i govna nečemu posluže!