Milkica Ursa | Ljubav

Jedne godine u zaselku podno ljepotice Dinare, najobičnijeg bogovetnog ljetnog dana, pokaza

se ljubav.

- Mate, pođi sa mnom. Ne boj se! Ajde sa mnom! – rekla je Zora u nebeskim visinama pozivajući supruga da joj se pridruži, nedugo nakon što je izdahnula i napustila ovaj svijet. Slijep i gluh zadnjih godina života, šestim čulom uspio je čuti glas životne suputnice. Ispružio je ruku i dopustio da ga povede u visine. Bio im je to kraj ovozemaljskog života koji su proveli zajedno, bez djece.

Ona je umrla jutri, on uvečer, na isti nadnevak kada se rodilo jedno muško dijete kojem je kumovalo njihovo kumče. Kilometrima udaljeni, spojeni okom i dušom promatrača.

Život su provodili u blizini seoskog bunara iz kojeg se kantama vadila voda za piće i za blago, daleko od svjetskih previranja. Suživot je podrazumijevao, dok su bili mladi, seoske poslove. Kad je novac počeo bivati važan, Mate je kao i mnogi drugi muški toga podneblja postao gastarbajter koji je redovito dolazio kući vikendom, autobusom, privatnih automobila nije bilo. U urednoj prizemnici s vrtom koji je, sve do zime, bio išaran cvijećem, ukrašen jabukama petrovkama, povrtnjakom, živjeli su što no kažu kao u raju nebeskom. 

Jednom je predbacila: 

- Da sam znala da nećemo imati djece, nikad se ne bih udala za tebe. – i to je sve što se znalo o njihovim prepirkama.

Najbliže porodu bilo im je krsno kumstvo djevojčicama iz kuće preko puta, u čije su prozore danonoćno gledali. Tako su dočekali starost.

Kako je Mate oslijepio i oglušio Zora je postala njegove uši i oči. Sve do tog jutra kada se život poigrao s njima kao u Ionescovom¹ kazalištu apsurda. 

Zora je doživjela moždani udar.

Mirni se život tako razbio kao i staklo na prozoru koje su susjedi, popevši se na ljestve nakon što do podneva nitko nije izašao iz kuće, razbili kako bi ušli. U prvi mah, učinilo se da su oboje mrtvi jer su nepomično ležali jedno pokraj drugog na bračnom krevetu. Zora nije mogla ustati ni govoriti, očima je davala znak da je živa. Mate je bespomoćno ležao pipajući rukom i tražeći je, ne znajući je li dan ili noć. Radnja bez riječi poput prizora kada govornik treba prenijeti poruku, a ne može jer je nijem.

Zatim je uslijedila odluka rodbine da moraju u starački dom. Mate se nedugo nakon smještaja u novi dom spotaknuo i pao. Odveli su ga u bolnicu s lomom noge. Operacija je bila neizbježna, zakazana u trećem gradu, iza brda i iza polja. Zora je bespomoćno ležala na krevetu misleći da je mrtav. Očima je promatrala, ali zbog oduzetosti učiniti nije mogla ništa.

Vidjela ga je, on nju ne. Čula ga je, on nju ne. Komunicirati na ovozemaljskoj razini više nije bilo moguće. Sljedeće jutro ponovno je doživjela moždani, od kojeg je umrla. Kad je prešla na onaj svijet i kad se pribrala, vidjela je kako teku pripreme za njezin ukop, čula da Mate jauče i zapomaže u bolnici. Odluka je pala :“ Neću te ostaviti nikome na teret, poći ćeš sa mnom, o jednom ćemo trošku na seosko groblje.“

Poletjela su joj vilinska krila, ruke je ispružila i dozvala ga: - Pođi sa mnom, nemoj se bojati! - i pošao je.

Umro je istog dana, samo uveče.

Letjeli su zatim nebom ruku pod ruku, zagrljeni, kao na Chagallovoj slici² . Ispod njih zemlja, Dinara uzdiše, bunar u selu zatrpan, ptice na jabuci cvrkuću, žito se povija.

Vidjela je jedna od djevojčica.

---------------------------------------------------------------------------

¹ Eugen Ionesco (1909.-1994.), dramatičar, začetnik anti drame i kazališta apsurda

² Marc Chagall (1887.-1985.), Ponad grada