Stjepan Crnić | Olujna noć

 

Mamurna sam. Ne vidim dobro, ali po glasovima razabirem da se okupilo puno ljudi. Tako je uvijek za blagdan ili u dan kad netko od seljana umre. Ujutro, prije svitanja, okupi se puno svijeta na zajedničku molitvu pred raspelom ispod moje krošnje. Ljudi vjeruju da se tada spuste anđeli do raspela i mole s njima. Vjeruju da im zajednička molitva pomaže u rješavanju svakodnevnih briga i čuva ih od napasti i zla. Vjeruju da anđeli dođu po dušu umrlog i odvode ju u nebo. Čujem sve više glasova. Puni su čuđenja i uzdaha. Osjećam zabrinutost u zraku. Da nije netko umro?

Pogled mi je mutan kao da mi je pijesak u očima. To je sigurno zbog noćašnje oluje. Vjetar je, prije kiše, nosio prašinu, tako da se ništa nije vidjelo. Izgledalo je kao da je pala gusta jesenska magla. Vitlao je mojim granama kao da želi isplesti pletenice kakve nosi Jelena. Imala sam osjećaj da će me iščupati iz zemlje i odnijeti nekamo daleko. Po prvi put me bilo strah. Istinski strah. Ne sjećam se da sam takvu oluju ikad prije doživjela. Na trenutke se noć pretvarala u dan, a grmjelo je jače od grmljavine topova za vrijeme rata prije mnogo godina. Potpuno me ošamutila. Ne znam kad je prestala. Izgleda da sam od umora zaspala. Razumijem stoga zabrinutost ljudi. Oluja je zasigurno napravila veliku štetu. Bit će da su se okupili kako bi se ispred raspela molili tražeći milost i pomoć od Boga.

 Upravo je dotrčala Jelena. Iako mi je pogled mutan, prepoznala sam njezine dugačke pletenice. Čini mi se da je uplakana. Ne vidim njezina zaručnika Josipa. Obično su uvijek zajedno, pogotovo sada kad se priprema svadba. Ne, nema ga. Zar se njemu nešto dogodilo? Zar baš sada? Pred svadbu? Jučer su došli pred raspelo i molili za sreću u braku, baš kao i njezini roditelji prije mnogo godina. Mnogo je ljudi dolazilo pod moje grane, ali njezine sam roditelje posebno zapamtila. Ostali su mi urezani duboko u srcu. Jedino su oni gotovo svakodnevno dolazili i molili se za svoju sreću i sreću svih u selu. 

Ma vidiš kako je to čudno! Sjećam se mnogih ljudi koji su prolazili tuda kao djeca, a onda odrasli ljudi, te bi potom  kao starci dolazili jedva hodajući, sve dok ih jednoga dana  više uopće ne bi ni bilo, a ja sam stalno ovdje. Ne sjećam se kako sam baš tu izrasla, ali se dobro sjećam dana kad sam bila tanka kao šiba. Ništa nisam razumjela i čudom se čudila svemu oko sebe. Kad sam počela cvjetati, djeca su dolazila mirisati cvjetove. Jednom me jedna djevojčica toliko savila da me nešto zaboljelo i umalo sam pukla. Djevojčica je ubrala cvjetove koji su krasili moju mladu krošnju i pustila me. Zanjihala sam se gotovo kao i noćas kad me vjetar vitlao, a kad sam se smirila, osjetila sam olakšanje i sreću. Djevojčica je veselo otrčala kući s košaricom cvjetova. Mojih cvjetova. Bila sam ponosna.

Rasla sam ovdje, na kraju sela, na ovome raskrižju gdje se dva puta spajaju u jedan i divila se prolaznicima koji su žurili tim putovima na polje ili se umorni vraćali kućama. Godine su prolazile i ja sam izrasla u veliku staru lipu s ogromnom krošnjom. U vrijeme cvatnje svojim sam hladom i mirisnim cvjetovima bila osvježenje na putu. Ljudi bi se zaustavljali uživajući u mirisu i laganoj melodiji koju je, uz zujanje pčela, pleo vjetar u mojoj krošnji. I sama sam uživala u šumu vjetra, nježnim dodirima pčela i opuštajućoj glazbi njihovih krila…

Imala sam osjećaj da i upravo sada osjećam taj miris i čaroliju glazbe. Te divne slike mojega života gotovo su me uspavale. U stvarnost me vratio nježan dodir. Jelena je dodirnula moje grane. Začudila sam se kako ih je jednostavno dohvatila. Ljudi su godinama rezali niže grane pa su ostale samo one koje nisu bile na dohvat ruke. Jelena me ponovo dodirnula. Usmjerila sam pogled na nju. Iako mi je slika još uvijek bila mutna, primijetila sam suze koje su tekle iz njezinih smeđih očiju. Suze! Izraz njezina lica govorio je da to nisu suze radosnice. Osjetila sam nelagodu. Obuzeo me strah. Pogledom sam, uokolo, tražila Josipa. Nije ga bilo. Izgleda da se ipak njemu nešto dogodilo. Nije ga valjda noćašnja oluja odnijela sa sobom? Protresla sam se. Poželjela sam što prije odagnati tu pomisao, obrisati suze Jeleni i svima vratiti osmijeh na lice. Poželjela sam da vjetar prođe mojim granama i zašumi neku veselu ljubavnu pjesmu, da donese radost. Pogledala sam u daljinu prema planini. Uskoro je vjetar prostrujao uobičajenim putom, ali šum mojih grana nije bio kao nekad. Pogledala sam pažljivije oko sebe. Prizor me potpuno ukočio. Jeza je prošla mojim raskoljenim deblom i potrganim granama koje su ležale svuda naokolo. Zaplakala sam. Pogledala sam u raspelo. Vidjela sam dva nasmijana anđela koji me zovu k sebi.

__________________________________________________________________________

Objavljeno u zbirci kratkih priča s natječaja za najbolju kratku priču Hrvatskog kulturno umjetničko prosvjetnog društva „Stanislav Preprek“ Novi Sad „Preprekova jesen 2023."

Stjepan Crnić | Posve slučajno

 

Kasno popodne zaustavio sam se ispred bolnice kako bih kupio novine na kiosku. Obično ih kupim ujutro, no danas sam žurio na ranojutarnji sastanak, a dan je bio prepun aktivnosti. Prolistat ću novine kad stignem kući. Stavio sam ih pod ruku i krenuo prema autu. Pogled mi se zaustavio na čovjeku koji je dolazio iz smjera bolnice. Hodao je uz pomoć štaka, brzim i sigurnim koracima. Podsjetio me na cirkus i točku s klaunovima koji samouvjereno i sigurno hodaju na visokim štulama. Potpuno me impresionirao svojim hodom.  Gledao sam ga, a kad je prišao bliže, gotovo sam se šokirao od iznenađenja. Bio je to moj školski prijatelj iz Krapine. Iznenađeni slučajnim susretom, odlučili smo popiti kavu i pivo u obližnjemu kafiću.

„Čovječe, tebi se ne bih nadao ni u snu. Otkud ti ovdje?“

„Došao sam operirati žile.“

„Žile? Pa kako to?“

„Slučajno. Kod mene ti je sve slučajno. Pa vidiš, i mi smo se slučajno sreli. Evo, vidi, imam termin za operaciju kuka u Lovranu sredinom studenoga. Boli me. Nekaj se pošemerilo, kako bi mi u Zagorju rekli. A nije ni čudno. Od operacije je prošlo dvadeset godina.“

„Zato imaš štake?“

„Ma to nosim zadnjih par mjeseci, otkako me jače počelo boljeti. Sigurniji sam kad ih imam. Pa znaš da sam hodao bez problema. Prošli sam mjesec bio na rehabilitaciji u toplicama, da si malo olakšam ovo vrijeme do operacije, ali nije mi se baš ništa poboljšalo. No tamo sam slučajno sreo jednu doktoricu koja je došla u posjet svojemu ocu. On je bio sa mnom u sobi. Normalno da smo pričali o svemu, pa tako i o mojoj nesreći prije dvadeset godina. Moram ti reći da je to bila sreća što sam ju sreo.“

Stjepan Crnić | Godišnjica

 

Ivan je stavio ružu na stol i naručio kavu. Udobno se smjestio i pogledom je pratio malobrojne šetače koji su uživali u šetnji plažom. U zraku se osjećao miris oleandra i mora. Činilo mu se da je sve potpuno isto kao i lani. S nestrpljenjem je čekao Maju. Konobar je donio kavu. Malo je srknuo i pogledao na sat. Zakazano vrijeme je  prošlo. Maja obično nije kasnila. Zebnja mu prođe tijelom. Sjena sumnje koja ga prati u zadnjih mjesec dana kao da je postala veća. Pogledao je prema stolu do njega gdje je lani sjedila Maja sa svojim prijateljicama. Bio je prazan. Prisjećanje na taj dan, izmami mu osmjeh na lice. Toga je dana odlučio prošetati gradskom plažom, sjesti u kafić i odmarati se uz piće. Uživao je u mirisima svježine, mirisima mora i laganom povjetarcu koji je nosio miris oleandra. Zaustavio se pred kafićem Baketina i odlučio popiti kavu. Bilo je rano pa je svega nekoliko stolova bilo zauzeto. Ispijao je kavu i uživao u toplini sunca i pogledu na more. Na trenutak je zažmirio i potpuno se isključio iz događanja oko sebe. Isključio je i misli. Jednostavno, sjedio je i uživao. U stvarnost ga vratio ženski smijeh za susjednim stolom.  Kao probuđen iz sna pogled mu se zaustavi na crnokosoj djevojci koja je upravo okrenula glavu prema njemu. Nasmiješila se. 

'Sigurno sam smiješan ovako zbunjen', pomislio je i nasmiješio se sam sebi.

Protrljao je oči, srknuo kavu i zagledao se u djevojke. Njihova vedrina i smijeh dodatno su ga oraspoložili. Osjećao se kao da je na veseloj predstavi. Djevojke su se zabavljale pričanjem smiješnih događaja i slikanjem te slanjem fotografija prijateljima. Nakon kratkog vremena, pozvale su konobara. Crnokosa je slikala svoje dvije kolegice. Nekoliko poza s pozadinom mora, a onda je jedna od kolegica pružila svoj mobitel da njime napravi par slika. Djevojka se prvo spetljala s dva mobitela u ruci, a onda je svoj stavila na stol i napravila pet-šest snimaka. Potom su sve zajedno veselo krenule plažom dalje. Sa smiješkom na usnama,  Ivan ih je pratio jedno vrijeme, a onda je skrenuo pogled na stol za kojim su sjedile. Na stolu je bio mobitel. Digao se, uzeo mobitel, platio piće i požurio za djevojkama.

„Dobar dan. Oprostite na smetnji, ali ostavile ste jedan suvenir na stolu.“ 

„Isuse, Bože! Pa to je moj mobitel“, zaprepasti se crnokosa djevojka.

„Da, ja sam sjedio za susjednim stolom. Slučajno sam vidio da je ostao i požurio da vam ga vratim.“

„Isuse! Ne mogu vjerovati. Hvala vam puno. Kako da vam se odužim?“

„Može jedno piće.“

„Piće? Pa sad smo bile u kafiću. Evo vam pa naručite nešto.“

Djevojka pruži deset eura.

„Ma ne! Nikako. Može samo kava.“

„Ali mi idemo u razgledavanje grada.“

„Super! Mogu i ja s vama pa ćemo poslije popiti piće. Znam dobar kafić u starome gradu.“

Ovom je izjavom začudio i sama sebe. Nikada nije odobravao ovakav način upoznavanja, ali sjaj u očima crnokose djevojke izazvao je toplinu u njegovu tijelu i kao da ga pozvao da im se pridruži. I tako je Ivan upoznao Maju i njene dvije kolegice s fakulteta koje su joj došle u posjet i odlučile razgledati Trogir i okolicu.

Stjepan Crnić | Žuta loptica

Iva je u trenu osjetila hladnoću po cijelome tijelu kao da se iznenada našla usred snježne oluje. Pokušavala je udahnuti, doći do zraka. Mahala je rukama i nogama. Osjećala je jak pritisak u prsima. Izvana ju je stezala hladnoća, a iznutra se stvarala čudna toplina. Bojala se da će joj se prsa raspuknuti. Odjednom je shvatila da je oko nje mrak. Ta ju je spoznaja dodatno prestrašila.

'Pa gdje su svi? Zar se više nitko ne kliže?' prostruji joj glavom.

Osvrnula se oko sebe. Nikoga nije vidjela niti čula. Samo mrak. Uhvatila ju je panika.

'Što li se dogodilo?' pitala se.

Hladnoću više nije osjećala, a tijelo joj preplavio val topline koji se širio iz unutrašnjosti i kroz kožu izlazio van. Nije mogla udahnuti. Primirila se. Shvatila je da ništa ne može učiniti, a onda je nestala i toplina.

'Da barem nema toga mraka', pomisli.

U tom se trenu pojavi svjetlo. Stajala je usred livade u cvatu, a njezin pas Žućo trčao je prema njoj noseći žutu lopticu u zubima. Oduševila se prizorom. Obuzeo ju je osjećaj neizmjerne radosti. Žućo je dotrčao do nje, ispustio lopticu i veselo mašući repom skakao uokolo. Uzela je lopticu i bacila ju što je dalje mogla. Žućo je potrčao za njom. Gledala ga je kako trči i uživala u ljepoti livade i sunčanu danu. Sve je odisalo svježinom i mirisom proljeća, a lagani vjetrić njihao je rascvale trave. Bila je sretna i spokojna. Osjećala se sigurno kao beba u naručju svoje majke. Činilo joj se da može lebdjeti i vinuti se u nebeske visine sve do ružičastih oblaka koji su joj se radosno smiješili i dozivali ju k sebi. Ugledala je jato divljih gusaka koje su upravo izronile iz jednog od oblaka. Gledala ih je kako dostojanstveno lete nebom, složene jedna za drugom, tvoreći pravilnu formaciju u obliku slova V. Pratila ih je pogledom sve dok nisu nestale u jednome velikom oblaku, a onda je spustila pogled na malo jezero na kraju livade. U istom se trenu stresla od jeze. Gotovo se ukočila.

Stjepan Crnić | Susjedove trešnje

Josip je sjedio u hladu, na klupi ispod oraha koji je svojom bujnom krošnjom dominirao dvorištem i pokrivao cijeli prostor između kuće i staje sa sjenikom. Uživao je gledajući djecu kako se razdragano igraju skrivača. Ljetni praznici upravo su počeli pa su djeca imala vremena na pretek. Iz pravca sjenika, došla je Jelena. U ruci je nosila uginulu kokoš. Vidno žalosna, prišla je suprugu.

“Crkla nam je kvočka“, reče gotovo kroz plač. „Jaja su već hladna, a za pet dana su se trebali izleći pilići.“

…

Petar je jučer oko podne došao iz grada, a predvečer se našao s prijateljem Ivanom na cesti uz dvorište njegove kuće. Tu je bila klupa na kojoj su obično sjedili i prepričavali događaje iz škole ili jednostavno sjedili i gledali zalazak sunca, zvijezde. Našli su se nakon nekoliko mjeseci pa je tema za razgovor bilo na pretek. Na trenutak, pažnju im je privukao susjed Vinko koji je sa sinom utovarivao košare s trešnjama u kombi. Uskoro su završili i krenuli, a susjeda je ušla u kuću.

„Čovječe, Vinko je otišao sa sinom. Misliš li isto što i ja?“ upita Ivan.

„Da. Ako sada ne odemo na trešnju nikada nećemo.“

Uskoro su bili u krošnji trešnje koja je rasla u kutu susjedova dvorišta, uz samu cestu. Šutjeli su i jeli. Bili su uzbuđeni i na oprezu da ih netko ne vidi. Sumrak se pretvorio u mrak pa su se i oni primirili. Sada ih nitko ne može vidjeti u gustoj krošnji. Kada su se dobro nasitili, Petar se dosjetio da bi mogao nabrati malo trešanja i ponijeti ih kući. Zavrnuo je majicu uz trbuh i pridržavajući je lijevom rukom napravio mali tobolac te u njega nabrao trešnje. Potom se oprezno spustio niz deblo. Ivan je već bio na cesti. Bili su presretni. Konačno su uspjeli ubrati Vinkove trešnje. To do sada nikome nije pošlo za rukom jer susjed je svakodnevno budno pazio i nikoga nije puštao na trešnju. Prijatelji im zasigurno neće vjerovati, ali nije ni bitno, oni su uspjeli. Rastali su se i radosno krenuli kući.

Stjepan Crnić | Mala šetnja

Visoko na nebu još se mogao vidjeti crveni odsjaj zalazeća sunca. Uskoro će sumrak. Gospođa Nada izašla je iz zgrade noseći vrećicu sa smećem. Laganim korakom krenula je prema spremištu gdje su kontejneri. Na ulici uobičajeno nije bilo nikoga. Tomu se i nadala. Ne bi joj bilo ugodno nekoga sresti, a posebno, ne daj, Bože, da naiđe na susjedu Maru s petoga kata. Ta bi ju sigurno zaustavila i ispričala sve što se zadnjih dana dogodilo u susjedstvu i okolici. Vraga bi ona pazila na sigurnosni razmak od dva metra. Već je smišljala izgovore za takvu situaciju. Još bi joj samo taj virus trebao. Došavši do vrata spremišta, iznenađeno zastane. U ključanici je bio ključ. Očito ga je netko zaboravio uzeti kad je ostavio smeće. Na tren nije znala što bi. Da je čovjek sada tu, ona bi ga sigurno vidjela kako ulazi u spremište. Za svaki slučaj pričekala je minutu, dvije i kad se uvjerila da nitko ne izlazi, odlučila je baciti smeće. Svoj ključ stavila je u džep odlučivši iskoristiti onaj u vratima. Otvorila je vrata. S druge strane stajao je muškarac. Šokirana, u trenu je stala, a potom kriknula, ispustila vrećicu sa smećem i potrčala prema ulaznim vratima zgrade.

'Skitnica!' prostrujalo joj je glavom. 'Što ako je zaražen?'

Stjepan Crnić | Dvorac iz bajke

 

„Vratile smo se iz šetnje oko jezera i kad smo došle do auta, vidjele smo da je razbijen“, objašnjavala je Ema događaj policajcima.

„Pa, dobro. Nije to tako strašno. Malo je svinut lim i puklo je staklo žmigavca“, reče policajac Ivan.

„Nije strašno! Vama nije, ali meni jest. Tko će platiti popravak? Ja sama. Tog luđaka sigurno nećete naći“, uzruja se Ema.

Ivan ju pogleda. Lagani smiješak prođe mu licem.

  „Ma bez brige! Nije to velika šteta, a mi ćemo se potruditi pronaći krivca. Imamo mi metode za to“, tješio ju je i nastavio: „Hajdemo sastaviti izvješće!“

Ema i njene dvije prijateljice ispričale su ono što je bilo očito na prvi pogled. Netko je zakačio zadnju desnu stranu njihova automobila. Svjedoka događaja nisu imale, a ni same nisu vidjele počinitelja.

„Eto, sve smo zabilježili. Sada možete nastaviti s uživanjem u šetnji“, reče Ivan.

„Kakvo uživanje? Sve mi je prisjelo kad sam vidjela auto.“

„Ma nije to vrijedno uzrujavanja. Pogledajte kako je lijep dan.“

„Da, lijep je. Ako smo gotovi, mi bismo krenule.“

„Naravno. Sretan put!“

Djevojke su se odvezle vijugavom cestom, a Ivan i njegov kolega Jura pratili su ih pogledom.

„Vidiš, zgodne cure“, primijeti Ivan.

„Da, zgodne. Čini mi se da si se zagledao u vlasnicu auta.“

„Pa da znaš, baš mi se sviđa.“

„Eto, imaš njene podatke pa ju nazovi.“

„Ne budi lud! Još bi me mogla prijaviti za maltretiranje.“

„Ma da! Može te samo otpiliti.“

„Može. Nego, imamo vremena pa bismo mogli malo do jezera. Ovdje nisam bio godinama. Sjećam se izleta sa školom. Bio sam oduševljen dvorcem. Izgledao mi je baš kao dvorac iz bajke. Nekako sam te dvorce uvijek zamišljao skrivene u šumi, nekad s jezerom oko njih, a nekad visoko na nekom brdu ili stijeni.“

„I sigurno s nekom lijepom princezom.“  

„Da, baš tako. Idemo do jezera?“

„Hajde!“

Stjepan Crnić | Ljubavni jadi

 

Mia je sjedila na klupi u parku ispred zgrade. Rukama se držala za glavu oborivši ju na prsa. Za nju više nije bilo nikoga, ništa nije postojalo…

Sve je počelo prije nekoliko dana. Došla je u park sa svojim malim zecom. Zec je skakutao po travi, a kad se umirio, nježno ga je gladila. Potom ga je dala okupljenoj djeci da se igraju s njim. Uzbuđeno je gledala prema zgradi očekujući da će Luka stići svakog trena. Sama pomisao na njega bila je radost za njezino srce. Sanjala je njegov osmijeh, pogled. Zapisala je njegovo ime na svaku stranicu svojega tajnog dnevnika…

Taj dan Luka nije došao, a obećao je da će doći. Razočarana i tužna, otišla je kući. Što ako ju on više ne želi vidjeti? Ta ju pomisao zaplaši. Jučer ga vidjela ispred trgovine s nekom djevojčicom. Trnci su joj prošli tijelom. Mučila ju je teška slutnja da je Luka jednostavno ne voli. Osjećala je da će joj srce puknuti od jada. Nije mogla zaspati. Jedva je čekala drugi dan nadajući se da će ga sresti.

Prošla su tri dana. Luka se nije pojavio, a onda se dogodila nova nesreća. Dok je ona pogledom tražila vesele Lukine oči, djeca su se igrala sa zecom. U jednom trenu zec je pobjegao i sakrio se u granju obližnje ograde.

„Nema zeca!“

Taj povik kao da ju vrati u stvarnost. U trenu shvati da nema njezina zeca. Sva protrne od straha i otrči do ograde. Panično je zagledavala u svaki dio široka grmlja, ali zeca nije bilo. S vremenom su svi odustali od potrage. Ostala je sama. Shrvana od tuge i jada, sjela je na klupu i zaplakala. Nema više zeca, a ni Luke nema. Za nju, jednostavno, više nema života…

Mia sada nije osjećala ništa, pa ni dodir nečije ruke na ramenu. Trgnula se tek kad je netko spomenuo njezino ime. Glas joj se učinio poznat.

Podigla je glavu. Ispred nje stajao je Luka i držao njezina zeca u rukama…

Objavljeno u međunarodnom zborniku kratkih priča „Priče skrivene u zrncu pijeska“ Facebook grupe Pisci i književnost, Redak Split, 2020. godine

Stjepan Crnić | Jabuka

 

Stigao sam u selo nešto prije podneva. Vozio sam polagano i gledao kuće uz cestu. Isprva mi je sve bilo neobično, nekako strano, upravo kao da sam na kakvu nepoznatu mjestu, a onda sam izvukao iz sjećanja stare slike i preklopio sadašnje stanje s onim od prije deset godina kad sam zadnji put bio ovdje. Shvatio sam da se i nije baš puno promijenilo. Malo je kuća obnovljeno, a neke su zarasle u trnje i potpuno oronule. Zastao sam pred dvorištem i kućom u kojoj sam nekad živio. Izgledala je jadno. Napušteno. Dvorište je zaraslo u nekošenu travu. Već godinama tu nitko ne živi. Gledao sam ju s nostalgijom par minuta, a onda se odvezao do ujakove kuće. 

Gotovo sva rodbina već je bila tu. Pozdravio sam se sa svima i izrazio sućut ujni i bratiću te izašao u dvorište. Duboko sam udahnuo. U zraku je bio miris zrela voća. Odlučio sam otići u voćnjak ispod kuće. Primijetio sam da je potpuno obnovljen. Posađene su mlade voćke. Ostala je tek jedna stara jabuka razgranate krošnje. Ispod nje je sve bilo pokriveno zrelim jabukama koje su širile opojan miris naokolo. Očito ih nitko nije pobrao već nekoliko dana. Zagledao sam se u stablo, a potom pogledao na put ispod voćnjaka koji je kroz klanac vodio prema zdencu. Osmjehnuo sam se sjetivši se događaja iz rane mladosti.

Stjepan Crnić | Doček

Stipe otvori oči i zagleda se u bjelinu stropa iznad sebe. Isprva nije mislio ni o čemu, a onda mu glavom prostruji uznemirujuća misao: 'Gdje sam?' Imao je čudan osjećaj da se nalazi na nekome nepoznatom mjestu. Bojao se pogledati oko sebe. 

'Ne, ja nisam doma',  shvati u trenutku i oblije ga hladan znoj u nastupu panike koja mu odjednom obuze tijelo. Okrene glavu prema prozoru. Pogled kroz prozor bio je nepoznat, nikad viđen. Bio je to siguran znak da nije u svojemu domu. Osjeti strah. Srce mu snažno zakuca. Odluči se dignuti i utvrditi gdje je. Pokrene se, ali ga snažna bol presječe. Ni sam nije znao što ga boli. Nije se mogao pomaknuti. Pokuša još jednom. Isto, možda i jače. Na trenutak mu se zamrači pred očima. Sklopi oči i ostane ležati na krevetu. 

…

Glazba je treštala toliko glasno da se jedva moglo razgovarati. Kuća je bila prepuna uzvanika. Skupila se cijela obitelj. Hrane i pića bilo je na pretek: pečena janjetina, pršut, domaće kobasice, sirevi, salate, kolači... Stvorilo se nekoliko manjih grupa koje su žustro raspravljale o raznim temama, dok su se djeca radosno igrala po cijelome imanju. Stipe je kao svaki dobar domaćin brinuo da nigdje ništa ne manjka. Bio je ponosan. Njemu je pripala čast  organizirati svečanu dobrodošlicu svojemu bratu Anti. 

O Antinu povratku iz Amerike nagađalo se i pričalo po gradu već nekoliko godina. On je živio u Americi, ali njegov „američki san“ bio je u Dalmaciji. Njegov biser bila je kuća s prekrasnim pogledom na more, u njegovu rodnom Trogiru. Sada se vraća kući živjeti svoj san. Jučer je krenuo avionom iz New Yorka i jutros sletio u London, a  na splitski aerodrom  stići će oko pola devet navečer. Obitelj se okupila u velikoj kući s bazenom koju je on sagradio na imanju njihovih roditelja. Planirali su svi otići na aerodrom, ali spremala se oluja pa su odlučili da će Stipe otići sam. 

„Baš je loše vrijeme danas“, jadao se Stipe dok je točio vino šogoru Matiji.

„Ma nije samo kod nas. Eno, u cijeloj Europi je loše još od prekjučer i sada se spustilo k nama.“

„Ma baš mi je to neka utjeha. Ja sam se nadao da će baš danas biti lijepo.“

Sijevnulo je i začu se jaka grmljavina. Kiša samo što se nije spustila. 

„Koliko je sati?“ upita Stipe.

„Deset do osam. Imaš dovoljno vremena.“

Stjepan Crnić | Glavobolja

 

“Bok Jure! Pa gdje si ti? Nisam te vidio sto godina. Gdje si se skrio? Jesi li u penziji?”

Tako ti je to kada nekoga sretneš nakon nekoliko godina. Odmah želi sve saznati. Najbolje bi bilo da sam pisao dnevnik i sada ga samo tutnuo Anti pa neka ga na miru proučava. Tako bismo odmah mogli krenuti s pitanjima o vremenu i politici. Uostalom baš mi i nije do razgovora. Peče me cijela usna  šupljina i ždrijelo. Reče doktorica da sam dobio gljivice od antibiotika koji pijem pa mi je prepisala drugi. I sad, na izlazu iz ljekarne naletim na Antu.

“Ja sam tu, a gdje si ti? Vratio si se doma?”

“Ma vraga! Došao sam malo na odmor. Bio sam na krstarenju Jadranom i sada ću biti par dana u Trogiru pa onda nazad u dijasporu.”

“Aha, lijepo. Baš mi je drago da smo se sreli.”

“Vidiš to ti je snaga misli. Jučer sam mislio kako te moram nazvati i evo danas naletim baš na tebe. Mislima sam te dozvao. Hajdemo nešto pojesti. Upravo sam krenuo ovdje na ručak.“

Restoran Riva taman je uz ljekarnu. Bolje rečeno terasa restorana je na samom ulazu u ljekarnu.  Očito nam je bilo suđeno da se sretnemo.

„Ma kakav ručak? Ne mogu ništa pipnuti. Ništa ne mogu jesti. Pijem sokove, jogurte i Čokolino k'o malo dijete.“

 „Ma daj! Na dijeti si?“

„Kakvoj dijeti? Vraga! Nadrapao sam sa zubima.“

„Sa zubima? Pa zar nisi ti imao problema s glavoboljom?“

„E moj Ante. Sve me strefilo. Prije par mjeseci dao sam napraviti most kako bih zatvorio rupu gdje fali šestica, lijevo gore. Sve je izgledalo dobro do prije desetak dana, a onda je krenula bol. Upalio se zub koji drži most – petica. Nije bilo pomoći pa se morao izvaditi. Zanimljivo je to da sam taj zub popravljao još kao student. Tada su napravili krunicu koju sam prije pet godina zamijenio novom - bijelom. I tako je to trajalo. Povremeno me uz glavobolju bolio i taj zub, no zubarica je mislila da je sve u redu. I sada, vidiš, nije bilo u redu. Na vrhu jednog korijena ostala je mala praznina i  tu se stalno stvarao upalni proces. Izvadio sam zub i zubarica je izbrusila sljedeći, za novi most. Pio sam antibiotike da se rana ne upali i vidi vraga, dobio sam gljivice po usnoj šupljini i ždrijelu. Ništa ne mogu jesti.“

„Ali piti možeš. Hajdemo onda popiti kavu ili čaj.“

Stjepan Crnić | Plavi različak

 

„Gospodine, nema cijena ispod ovih slika. Koliko one koštaju?“

„Žao mi je, te slike nisu na prodaju.“

„Nisu na prodaju? Pa piše da je izložba prodajna.“

„Da, tako je. Sve su na prodaji, osim ove dvije.“

„Te su mi baš najljepše. Kako baš one nisu na prodaji? Ma platit ću koliko god tražite.“

„Uzalud se trudite, gospodine. Te vam slike ne mogu prodati.  Odaberite neke druge.“

…

„Evo, sačuvala sam ovu sliku. Jako je lijepa. To je naša ravnica. Puna je plava različka.“

Razveselio sam se. Tu sam sliku ostavio baki kad smo odlazili u Irsku. Uramila ju je i objesila na vidno mjesto u kući. Polje plavoga različka u daljini se stapa u jedinstvo s plavim nebom. Rapsodija plavog. Plavi raj.

„Baš lijepo od tebe. To mi je najdraža slika koju sam ovdje naslikao. Sjećam se toga polja. Te je godine različak potpuno prerastao pšenicu. Gotovo ju je ugušio. Sjećam se i tvojih priča kako se nekad želo žito. Uvijek si pričala o susjedi koja je za vrijeme žetve nosila vijenac od različaka na glavi.“

„Vidiš, donijet ću fotografije pa ćeš vidjeti kako je to lijepo bilo.“

Mislio sam da ću se ostaviti kista tih desetak dana i uživati hodajući poznatim stazama mojega dječaštva. Mislio sam da ću posjetiti polja koja su me svojim bojama i mirisima uvijek i iznova očaravala i budila u meni novu energiju. Mislio sam da ću šetati uz njih, sjediti u travi te ih zanosno  mirisati i gledati. No radosni osmijeh moje bake i pogled njezinih blagih očiju stvorili su u meni neodoljivu želju da prije odlaska napravim sliku samo za nju. Ona je oduvijek vjerovala u moj talent. Sjećam se kako se oduševila slikom velikoga različka u polju crvenih makova kad je došla na moju prvu izložbu. 

„Bit ćeš ti veliki slikar. Velik kao ovaj tvoj različak u polju makova…“

Stjepan Crnić | Novi auto

 

Susjed Marko godinama je tvrdio kako nije isplativo kupiti novi auto jer mu vrijednost padne za deset posto čim izađe iz trgovine.  Zato je uvijek kupovao rabljene aute, stare barem tri godine. Smatrao je to optimalnim rješenjem. No sada je promijenio mišljenje uzimajući u obzir činjenicu da auti imaju trogodišnje jamstvo, pa je nekako izračunao da se ipak više isplati kupiti novi i prodati ga po isteku jamstva. 

Pucao je od radosti i zadovoljstva pokazujući mi upravo dovezen auto. Najnoviji model golfa. Srebrna metalik boja. 

„Čuješ li kako motor radi? Gotovo da i ne znaš da je upaljen. Onaj stari je ružio k'o traktor, a ovo, prava milina. Kad sam ga preuzeo, na prvom sam ga raskrižju išao ponovno upaliti jer sam mislio da se motor ugasio. Uopće nisam čuo da radi.“

„Ma da?“ čudio sam se.

„Ma kad ti velim. A gledaj instrument ploču…“ 

Marko je bio sav izvan sebe od sreće. Ne sjećam se da sam ga takva ikad vidio. Nakon probne vožnje uokolo po kvartu, popili smo piće za dugu i sretnu vožnju te dogovorili kartanje bele kod mene na balkonu. Živjeli smo na osmome katu jedne od najvećih zgrada u Zagrebu, popularne Mamutice. Bili smo vrata do vrata, a balkoni su bili odvojeni pregradnim zidom.

…

Večer je bila ugodna, a raspoloženje na najjače. Igrali smo u paru, susjed i ja protiv susjede i moje supruge. Gubili smo, ali Marku to ovaj put nije smetalo. S vremena na vrijeme pogledao bi na parkiralište i divio se svojemu novom autu. Isprva mi je to bilo smiješno, a onda mi je već pomalo išlo na živce.

„Čuj, bilo bi najbolje da ti slikaš taj auto, a onda sliku uramiš i držiš na stolu, pa se nećeš morati svako malo dizati i gledati ga na parkiralištu“, predložio sam.

„Daj nemoj me zajebavati! Pa ne kupuje se novi auto svaki dan. Daj bolje natoči po jednu!“

Oko jedanaest sati zaključili smo da bi bilo pametno poći na spavanje. 

„Laku noć!“ reče susjeda zatvarajući vrata svojega stana. 

„Laku noć i sretna vam vožnja u novom autu!“ 

Zatvorio sam balkonska vrata i ugasio svjetlo na balkonu. Pomaknuo sam zastor i pogledao na parkiralište. Učinilo mi se da se susjedov auto upalio. 

'Možda opet daljinskim otvara i zatvara vrata', pomislih.

Na autu su se upalila svjetla i krenuo je naprijed te potom naglo stao i ugasio se. Začudio sam se. Što li se to događa? Jesam li nešto krivo vidio? Svjetla su se ponovno upalila i auto je krenuo s parkirališta. 

'Netko krade auto!' pomislih.

Brzo sam izašao na balkon. Doista, auto je išao kroz parkiralište prema izlazu na cestu koja ide uz zgradu. Žurno sam došao do pregradnoga zida prema susjedovu balkonu i rukom nekoliko puta udario po drvenoj ogradi na balkonu. Na taj smo način pozivali jedni druge kad smo nešto željeli pitati ili moguće posuditi. Na balkon je izašao Markov sin Ivan.

„Ivane, netko vam krade auto!“ izustih.

„Krade auto?! Ha, ha, ha! Dobar štos!“

„Ali nije štos! Pogledaj! Auto ide prema izlazu iz parkirališta.“

„U, jebo te!“

Ivan brzo uđe u stan, a na balkonu se pojavi susjed Marko.

„Ha, ha, ha! Mene ste našli zajebavati! Ne padam ti ja na te štosove!“

„Ali, Marko, pogledaj! Upravo izlazi na cestu!“

Shvativši da nije šala, Marko požuri u stan. Uskoro je bio na cesti. Zaustavio je prvo vozilo koje je naišlo i krenuo za kradljivcem. Susjeda, njihov sin Ivan, moja supruga i ja pratili smo situaciju s balkona. Pozvali smo policiju i prijavili krađu koja je bila u tijeku. Kradljivac očito nije dobro poznavao kvart jer je po dolasku na kraj  parkirališta krenuo desno na cestu koja je vodila samo do ograđenog odlagališta „Zrinjevca“ za kosilice i vrtne alate. Namjeravao je što prije doći na ulicu Savezne Republike Njemačke i potom otići iz grada u pravcu Velike Gorice ili na zaobilaznicu oko Zagreba. Shvativši da je u slijepoj ulici, okrenuo se i vratio na cestu uz zgradu. Pratili smo njegovo kretanje sve dok nam je bio u vidokrugu. Činilo nam se da je skrenuo u naselje Sloboštinu. Sve smo podrobno opisivali policiji koju smo cijelo vrijeme imali na vezi. Za to vrijeme, Marko je s nepoznatim vozačem otišao cestom uz zgradu i dalje u naselje Dugave pretpostavljajući da je kradljivac nestao tamo. 

Ekipi za očevid ispričali smo cijeli događaj. Nisu nas utješili. Rekli su da se u najvećem broju takvih slučajeva auto nikada ne pronađe. Izuzetak je situacija kad krađu počine delinkventi kojima isti posluži da se malo provozaju i potom ga ostave na nekom parkiralištu ili uz cestu. Nadali smo se da je i sada takav slučaj pa smo se nakon potpisivanja zapisnika provozali Dugavama i  Sloboštinom. Bez rezultata.

…

Prošao je skoro cijeli mjesec otkako je auto ukraden, a bez da je policija uspjela išta saznati o njemu. Kružile su kuloarske priče o postojanju organizirane skupine koja krade aute, rastavlja ih i u dijelovima prevozi izvan Hrvatske ili pak prodaje dijelove na sajmu rabljenih vozila. Bilo je jasno da je auto za susjeda zauvijek izgubljen. Nije mu preostalo ništa drugo već da krene u novu kupovinu. 

Spoznaja da se krađa dogodila mojemu susjedu, i to pred mojim očima, bila je dovoljna da se u mene uvuče strah iako nisam imao novi auto. I ranije sam bio svjestan da se krađe događaju svakodnevno, ali sve je to bilo negdje daleko, izvan mojega dosega, neopipljivo, baš kao i oluje koje se svakodnevno događaju izvan dosega mojih čula. Zato me to nije diralo, jednostavno nije me bilo briga iako sam bio svjestan loših posljedica za neke meni nepoznate ljude. Ali sada je krađa bila tu, pred mojim vratima. Sa zebnjom sam svaki  dan nekoliko puta pogledavao kroz prozor provjeravajući je li moj auto još na parkiralištu. Znao sam da je nemoguće na taj način spriječiti krađu, no svaki put kad bih vidio da je auto tu, osjećao bih se bolje. Tako je bilo i jednoga nedjeljnog popodneva. Supruga i ja spremili smo se za uobičajenu šetnju. Prije izlaska iz stana prišao sam prozoru, odmaknuo zavjesu i pogledao na parkiralište. Auto je bio na svojemu mjestu, ali pozornost mi je privukao čovjek koji je ubrzanim korakom išao upravo prema njemu. To mi se učinilo sumnjivim. Osjetio sam grč u želucu. Srce mi je jače zakucalo. 

'Pa neće valjda…' pomislih u naletu straha.

Zadržao sam zavjesu kako bih promotrio što će učiniti. Došavši do prednjih vrata, otključao je susjedni auto i sjeo u njega. Odahnuo sam.

'Baš sam paranoičan!' pomislih.

Pustio sam zavjesu i zadržao pogled na parkiralištu čekajući trenutak da se potpuno smirim. Odjednom, otvorila su se zadnja vrata kombija koji je bio parkiran nasuprot mojega auta. Iz njega je istrčalo nekoliko ljudi prekriveno maskama – fantomkama. U rukama su imali automatske puške. Opkolili su susjedni auto, izvukli čovjeka iz njega, strpali ga u kombi i otišli. U nevjerici, promatrao sam događaj. Šokiran, nazvao sam policiju.

Sutradan su novine pisale da je u dobro pripremljenoj zasjedi specijalne policije uhićen vođa skupine koja se bavila krađom automobila. Osjetio sam olakšanje i istovremeno žalost što se to nije dogodilo bar mjesec dana ranije. 

Objavljeno u Zborniku priča međunarodnog književnog natječaja  "Kristalna pepeljara" za najbolju kratku kriminalističku priču 2020. i 2021. godine, Ogranak Matice hrvatske u Virovitici,  Virovitica, 2022.

Stjepan Crnić | Skupljač boca

 

Sjedio sam na klupi u parku i gledao djecu koja su igrala nogomet na travnatom igralištu. Odmor na klupi bio je relaksirajući odmak od svakodnevnih životnih izazova.  U jednom trenu pozornost mi je privukao stariji muškarac koji je dolazio šetnicom uz igralište. Zaustavljao se kod svakoga koša za otpatke provjeravajući što ima unutra. Promatrao sam ga. U dva je koša štapom razgrtao sadržaj, ali ništa nije izvadio. Potom je prošao pored mene. Iako je bio svjestan mojega radoznalog pogleda, prošao je sagnute glave kao da na klupi nema nikoga.  Vidio sam odsjaj brige na njegovu licu. Nosio je veliku najlon vrećicu u kojoj je bilo nekoliko plastičnih boca. Par koraka dalje prišao je košu i izvadio dvije boce. Bljesak sreće obasjao mu je lice. Pojavio se smiješak. Spremio je boce u vrećicu i nastavio svojim putom. Gledao sam za njim. Pred očima mi je ostao njegov radostan smiješak od maloprije. 

´Smiješak sreće za jednu kunu´, pomislih.

Potom sam razmišljao o tome kako je za sreću doista potrebno malo. Tek dvije plastične boce. Obično, kad se razmišlja o sreći, onda su to maštanja o velikom dobitku na lotu, o velikome promaknuću, o velikoj ljubavi, o velikim pobjedama, a ovaj je čovjek bio sretan sa samo dvije plastične boce. Na kraju, i ja sam osjetio radost što je čovjek uspio naći te boce.

…

Danas sam ponio sok. Nadao sam se da će skupljač boca opet naići pa ću praznu bocu ubaciti u koš i promatrati njegov sretan osmijeh kad ju pronađe. I doista, gotovo u isto vrijeme pojavio se na šetnici. Brzo sam popio sok i ubacio bocu u koš. Vidio sam da je unutra bilo još nekoliko boca koje su ubacili dečki s igrališta. Skupljač boca je naišao. Osmijeh mu se razvukao od uha do uha. Gledajući ga, obuhvatila me radost, gotovo kao i njega. Bio sam sretan što sam pripomogao njegovoj sreći. Ozaren osmjehom gledao sam za njim. Odlučio sam sutradan donijeti sve boce koje sam imao na balkonu i u vrećici ih ostaviti uz koš za otpatke.

Došao sam nešto ranije. Kada sam ga ugledao kako pognute glave dolazi šetnicom, brzo sam ostavio vrećicu s bocama uz koš za smeće i vratio se na klupu. S uzbuđenjem sam gledao kako prilazi košu i kako mu se lice pretvara u ogroman osmijeh. Uzeo je vrećicu i potom pogledao u koš. Štapom je razgrnuo smeće, no boca nije bilo. 

´Pa mogao sam mu dati i koju kunu. Sigurno bi bio sretniji´, pomislio sam gledajući kako prilazi još jednom košu. Ta me misao pokrenula, izvadio sam pedeset kuna iz novčanika i požurio za njim. 

„Dobar dan gospodine!“ pozdravio sam.

„Dobar dan!“ 

Pogledao me s čuđenjem. Učinilo mi se da se od iznenađenja uvukao u sebe, zatvorio kao jež bojeći se susreta s nepoznatom osobom.

„Vidim da skupljate boce pa bih vam želio pomoći. Evo, izvolite!“

Nastao je tajac. Nevjerica u pogledu.

„Hvala. Ja nisam prosjak“, reče i ne uzevši novac, pognute glave krene dalje.

Objavljeno u  Međunarodnom zborniku kratkih priča "Iza proznih vrata – Tragovi u snijegu 2. dio", Facebook grupa Pisci i književnost, Redak Split, 2022. godine