Josip je sjedio u hladu, na klupi ispod oraha koji je svojom bujnom krošnjom dominirao dvorištem i pokrivao cijeli prostor između kuće i staje sa sjenikom. Uživao je gledajući djecu kako se razdragano igraju skrivača. Ljetni praznici upravo su počeli pa su djeca imala vremena na pretek. Iz pravca sjenika, došla je Jelena. U ruci je nosila uginulu kokoš. Vidno žalosna, prišla je suprugu.
“Crkla nam je kvočka“, reče gotovo kroz plač. „Jaja su već hladna, a za pet dana su se trebali izleći pilići.“
…
Petar je jučer oko podne došao iz grada, a predvečer se našao s prijateljem Ivanom na cesti uz dvorište njegove kuće. Tu je bila klupa na kojoj su obično sjedili i prepričavali događaje iz škole ili jednostavno sjedili i gledali zalazak sunca, zvijezde. Našli su se nakon nekoliko mjeseci pa je tema za razgovor bilo na pretek. Na trenutak, pažnju im je privukao susjed Vinko koji je sa sinom utovarivao košare s trešnjama u kombi. Uskoro su završili i krenuli, a susjeda je ušla u kuću.
„Čovječe, Vinko je otišao sa sinom. Misliš li isto što i ja?“ upita Ivan.
„Da. Ako sada ne odemo na trešnju nikada nećemo.“
Uskoro su bili u krošnji trešnje koja je rasla u kutu susjedova dvorišta, uz samu cestu. Šutjeli su i jeli. Bili su uzbuđeni i na oprezu da ih netko ne vidi. Sumrak se pretvorio u mrak pa su se i oni primirili. Sada ih nitko ne može vidjeti u gustoj krošnji. Kada su se dobro nasitili, Petar se dosjetio da bi mogao nabrati malo trešanja i ponijeti ih kući. Zavrnuo je majicu uz trbuh i pridržavajući je lijevom rukom napravio mali tobolac te u njega nabrao trešnje. Potom se oprezno spustio niz deblo. Ivan je već bio na cesti. Bili su presretni. Konačno su uspjeli ubrati Vinkove trešnje. To do sada nikome nije pošlo za rukom jer susjed je svakodnevno budno pazio i nikoga nije puštao na trešnju. Prijatelji im zasigurno neće vjerovati, ali nije ni bitno, oni su uspjeli. Rastali su se i radosno krenuli kući.
Petar potrči dvorištem do kuće i taman kad je došao do vrata, stane. Kroz glavu mu proleti misao kako nije dobro donijeti trešnje. Roditelji će ga sigurno prekoriti i odrediti mu neku kaznu jer je bez susjedova znanja otišao na trešnju. Okrenuo se i brzo otišao dvorištem do štale sa sjenikom.
'Najbolje bi bilo da ih sam pojedem i ne kažem nikome ništa', pomisli.
Pa ipak, sada ih ne može pojesti. Prejeo se. Razmišljao je jedno vrijeme, a onda se dosjetio. Sakrit će ih na sjenik i pojesti sutra ranom zorom. Ustat će prije svih. Popeo se ljestvama na sjenik koji je bio iznad štale. Mrak je bio kao u rogu. Odlučio je trešnje ostaviti na dohvat ruke, na sijenu, desno od vrha ljestvi. Spustio se oprezno i mirno otišao u kuću.
Probudio se rano. Budna je bila samo majka koja je pripremala doručak. Bilo je to idealno vrijeme za pojesti trešnje. Brzo se obukao, rekao da ide malo van i izašao iz kuće. Sačekao je trenutak i kada je bio siguran da ga nitko ne vidi, popeo se na sjenik. Zbunjeno je gledao u sijeno. Trešanja nije bilo. Zar je moguće da ih je netko našao? Pa svi još spavaju. Učinilo mu se da je čuo nekakav šum. Pogledao je u tom pravcu i pogled mu se zaustavio na kokoši koja je sjedila u gnijezdu .
„Kvočka! Ona je pozobala moje trešnje!“
Petar se razbjesni, dohvati kokoš i u trenu joj zavrne glavu te je baci na sijeno. Bijesan je gledao u nju.
„Sve si pozobala! Evo ti sada! Tako ti i treba!“
…
'I što sad?' mučio se Petar pitanjem sjedeći na klupi dok je čekao da se pojavi Ivan. Možda bi najbolje bilo sve prešutjeti. Nitko im i tako neće vjerovati da su bili na susjedovoj trešnji, a o slučaju s kvočkom bolje mu je da šuti dok je živ. Grozničavo je razmišljao, ali nikako se nije mogao odlučiti što bi bilo pametno učiniti. Pred očima mu je bilo uplakano majčino lice. Kad bi se barem mogao vratiti nekolika sati unazad i ostaviti kvočku živu. To bi bilo pravo rješenje. U trenu mu se učinilo da ga netko zove. Podigao je glavu. Na cesti je bio susjed Vinko.
„Petre, vidim da si došao doma. Ti si dobar dječak. Evo ti košarica pa naberi trešnje za sebe i svoje.“
Petar se zaprepasti. Što li se sad ovo događa? Susjed Vinko nudi trešnje. Iznenađeno je gledao u njega baš kao da gleda utvaru – duha. U potpunosti se blokirao.
„Stvarno?“ izusti.
„Da. Evo košarica. Popni se na trešnju!“
Još uvijek u šoku, Petar priđe susjedu, uzme košaricu i popne se na trešnju. U glavi mu je bio košmar. Nakon svega, sada i nevjerojatan događaj – susjed nudi trešnje. Njemu – dobrom dječaku. Ta spoznaja kao da ga je probudila kao da je odagnala finu nevidljivu maglu koja mu je mutila pogled i osjećaje. U trenu obavije ga osjećaj ushita – sreće. Napunio je košaricu, sišao s trešnje, nasmiješio se susjedu, zahvalio i požurio kući. Osjećao je radost trenutka koji će uslijediti kada donese trešnje i kaže da ga Vinko pustio na trešnju. To će svima, barem na kratko, odagnati misli od nesretnog događaja s kvočkom.
___________________________________
Objavljeno u zbirci kratkih priča „Pišem ti priču“ s 11. natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor, Samobor, 2023. godine
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.