Stjepan Crnić | Novi auto

 

Susjed Marko godinama je tvrdio kako nije isplativo kupiti novi auto jer mu vrijednost padne za deset posto čim izađe iz trgovine.  Zato je uvijek kupovao rabljene aute, stare barem tri godine. Smatrao je to optimalnim rješenjem. No sada je promijenio mišljenje uzimajući u obzir činjenicu da auti imaju trogodišnje jamstvo, pa je nekako izračunao da se ipak više isplati kupiti novi i prodati ga po isteku jamstva. 

Pucao je od radosti i zadovoljstva pokazujući mi upravo dovezen auto. Najnoviji model golfa. Srebrna metalik boja. 

„Čuješ li kako motor radi? Gotovo da i ne znaš da je upaljen. Onaj stari je ružio k'o traktor, a ovo, prava milina. Kad sam ga preuzeo, na prvom sam ga raskrižju išao ponovno upaliti jer sam mislio da se motor ugasio. Uopće nisam čuo da radi.“

„Ma da?“ čudio sam se.

„Ma kad ti velim. A gledaj instrument ploču…“ 

Marko je bio sav izvan sebe od sreće. Ne sjećam se da sam ga takva ikad vidio. Nakon probne vožnje uokolo po kvartu, popili smo piće za dugu i sretnu vožnju te dogovorili kartanje bele kod mene na balkonu. Živjeli smo na osmome katu jedne od najvećih zgrada u Zagrebu, popularne Mamutice. Bili smo vrata do vrata, a balkoni su bili odvojeni pregradnim zidom.

…

Večer je bila ugodna, a raspoloženje na najjače. Igrali smo u paru, susjed i ja protiv susjede i moje supruge. Gubili smo, ali Marku to ovaj put nije smetalo. S vremena na vrijeme pogledao bi na parkiralište i divio se svojemu novom autu. Isprva mi je to bilo smiješno, a onda mi je već pomalo išlo na živce.

„Čuj, bilo bi najbolje da ti slikaš taj auto, a onda sliku uramiš i držiš na stolu, pa se nećeš morati svako malo dizati i gledati ga na parkiralištu“, predložio sam.

„Daj nemoj me zajebavati! Pa ne kupuje se novi auto svaki dan. Daj bolje natoči po jednu!“

Oko jedanaest sati zaključili smo da bi bilo pametno poći na spavanje. 

„Laku noć!“ reče susjeda zatvarajući vrata svojega stana. 

„Laku noć i sretna vam vožnja u novom autu!“ 

Zatvorio sam balkonska vrata i ugasio svjetlo na balkonu. Pomaknuo sam zastor i pogledao na parkiralište. Učinilo mi se da se susjedov auto upalio. 

'Možda opet daljinskim otvara i zatvara vrata', pomislih.

Na autu su se upalila svjetla i krenuo je naprijed te potom naglo stao i ugasio se. Začudio sam se. Što li se to događa? Jesam li nešto krivo vidio? Svjetla su se ponovno upalila i auto je krenuo s parkirališta. 

'Netko krade auto!' pomislih.

Brzo sam izašao na balkon. Doista, auto je išao kroz parkiralište prema izlazu na cestu koja ide uz zgradu. Žurno sam došao do pregradnoga zida prema susjedovu balkonu i rukom nekoliko puta udario po drvenoj ogradi na balkonu. Na taj smo način pozivali jedni druge kad smo nešto željeli pitati ili moguće posuditi. Na balkon je izašao Markov sin Ivan.

„Ivane, netko vam krade auto!“ izustih.

„Krade auto?! Ha, ha, ha! Dobar štos!“

„Ali nije štos! Pogledaj! Auto ide prema izlazu iz parkirališta.“

„U, jebo te!“

Ivan brzo uđe u stan, a na balkonu se pojavi susjed Marko.

„Ha, ha, ha! Mene ste našli zajebavati! Ne padam ti ja na te štosove!“

„Ali, Marko, pogledaj! Upravo izlazi na cestu!“

Shvativši da nije šala, Marko požuri u stan. Uskoro je bio na cesti. Zaustavio je prvo vozilo koje je naišlo i krenuo za kradljivcem. Susjeda, njihov sin Ivan, moja supruga i ja pratili smo situaciju s balkona. Pozvali smo policiju i prijavili krađu koja je bila u tijeku. Kradljivac očito nije dobro poznavao kvart jer je po dolasku na kraj  parkirališta krenuo desno na cestu koja je vodila samo do ograđenog odlagališta „Zrinjevca“ za kosilice i vrtne alate. Namjeravao je što prije doći na ulicu Savezne Republike Njemačke i potom otići iz grada u pravcu Velike Gorice ili na zaobilaznicu oko Zagreba. Shvativši da je u slijepoj ulici, okrenuo se i vratio na cestu uz zgradu. Pratili smo njegovo kretanje sve dok nam je bio u vidokrugu. Činilo nam se da je skrenuo u naselje Sloboštinu. Sve smo podrobno opisivali policiji koju smo cijelo vrijeme imali na vezi. Za to vrijeme, Marko je s nepoznatim vozačem otišao cestom uz zgradu i dalje u naselje Dugave pretpostavljajući da je kradljivac nestao tamo. 

Ekipi za očevid ispričali smo cijeli događaj. Nisu nas utješili. Rekli su da se u najvećem broju takvih slučajeva auto nikada ne pronađe. Izuzetak je situacija kad krađu počine delinkventi kojima isti posluži da se malo provozaju i potom ga ostave na nekom parkiralištu ili uz cestu. Nadali smo se da je i sada takav slučaj pa smo se nakon potpisivanja zapisnika provozali Dugavama i  Sloboštinom. Bez rezultata.

…

Prošao je skoro cijeli mjesec otkako je auto ukraden, a bez da je policija uspjela išta saznati o njemu. Kružile su kuloarske priče o postojanju organizirane skupine koja krade aute, rastavlja ih i u dijelovima prevozi izvan Hrvatske ili pak prodaje dijelove na sajmu rabljenih vozila. Bilo je jasno da je auto za susjeda zauvijek izgubljen. Nije mu preostalo ništa drugo već da krene u novu kupovinu. 

Spoznaja da se krađa dogodila mojemu susjedu, i to pred mojim očima, bila je dovoljna da se u mene uvuče strah iako nisam imao novi auto. I ranije sam bio svjestan da se krađe događaju svakodnevno, ali sve je to bilo negdje daleko, izvan mojega dosega, neopipljivo, baš kao i oluje koje se svakodnevno događaju izvan dosega mojih čula. Zato me to nije diralo, jednostavno nije me bilo briga iako sam bio svjestan loših posljedica za neke meni nepoznate ljude. Ali sada je krađa bila tu, pred mojim vratima. Sa zebnjom sam svaki  dan nekoliko puta pogledavao kroz prozor provjeravajući je li moj auto još na parkiralištu. Znao sam da je nemoguće na taj način spriječiti krađu, no svaki put kad bih vidio da je auto tu, osjećao bih se bolje. Tako je bilo i jednoga nedjeljnog popodneva. Supruga i ja spremili smo se za uobičajenu šetnju. Prije izlaska iz stana prišao sam prozoru, odmaknuo zavjesu i pogledao na parkiralište. Auto je bio na svojemu mjestu, ali pozornost mi je privukao čovjek koji je ubrzanim korakom išao upravo prema njemu. To mi se učinilo sumnjivim. Osjetio sam grč u želucu. Srce mi je jače zakucalo. 

'Pa neće valjda…' pomislih u naletu straha.

Zadržao sam zavjesu kako bih promotrio što će učiniti. Došavši do prednjih vrata, otključao je susjedni auto i sjeo u njega. Odahnuo sam.

'Baš sam paranoičan!' pomislih.

Pustio sam zavjesu i zadržao pogled na parkiralištu čekajući trenutak da se potpuno smirim. Odjednom, otvorila su se zadnja vrata kombija koji je bio parkiran nasuprot mojega auta. Iz njega je istrčalo nekoliko ljudi prekriveno maskama – fantomkama. U rukama su imali automatske puške. Opkolili su susjedni auto, izvukli čovjeka iz njega, strpali ga u kombi i otišli. U nevjerici, promatrao sam događaj. Šokiran, nazvao sam policiju.

Sutradan su novine pisale da je u dobro pripremljenoj zasjedi specijalne policije uhićen vođa skupine koja se bavila krađom automobila. Osjetio sam olakšanje i istovremeno žalost što se to nije dogodilo bar mjesec dana ranije. 

Objavljeno u Zborniku priča međunarodnog književnog natječaja  "Kristalna pepeljara" za najbolju kratku kriminalističku priču 2020. i 2021. godine, Ogranak Matice hrvatske u Virovitici,  Virovitica, 2022.