Stjepan Crnić | Žuta loptica

Iva je u trenu osjetila hladnoću po cijelome tijelu kao da se iznenada našla usred snježne oluje. Pokušavala je udahnuti, doći do zraka. Mahala je rukama i nogama. Osjećala je jak pritisak u prsima. Izvana ju je stezala hladnoća, a iznutra se stvarala čudna toplina. Bojala se da će joj se prsa raspuknuti. Odjednom je shvatila da je oko nje mrak. Ta ju je spoznaja dodatno prestrašila.

'Pa gdje su svi? Zar se više nitko ne kliže?' prostruji joj glavom.

Osvrnula se oko sebe. Nikoga nije vidjela niti čula. Samo mrak. Uhvatila ju je panika.

'Što li se dogodilo?' pitala se.

Hladnoću više nije osjećala, a tijelo joj preplavio val topline koji se širio iz unutrašnjosti i kroz kožu izlazio van. Nije mogla udahnuti. Primirila se. Shvatila je da ništa ne može učiniti, a onda je nestala i toplina.

'Da barem nema toga mraka', pomisli.

U tom se trenu pojavi svjetlo. Stajala je usred livade u cvatu, a njezin pas Žućo trčao je prema njoj noseći žutu lopticu u zubima. Oduševila se prizorom. Obuzeo ju je osjećaj neizmjerne radosti. Žućo je dotrčao do nje, ispustio lopticu i veselo mašući repom skakao uokolo. Uzela je lopticu i bacila ju što je dalje mogla. Žućo je potrčao za njom. Gledala ga je kako trči i uživala u ljepoti livade i sunčanu danu. Sve je odisalo svježinom i mirisom proljeća, a lagani vjetrić njihao je rascvale trave. Bila je sretna i spokojna. Osjećala se sigurno kao beba u naručju svoje majke. Činilo joj se da može lebdjeti i vinuti se u nebeske visine sve do ružičastih oblaka koji su joj se radosno smiješili i dozivali ju k sebi. Ugledala je jato divljih gusaka koje su upravo izronile iz jednog od oblaka. Gledala ih je kako dostojanstveno lete nebom, složene jedna za drugom, tvoreći pravilnu formaciju u obliku slova V. Pratila ih je pogledom sve dok nisu nestale u jednome velikom oblaku, a onda je spustila pogled na malo jezero na kraju livade. U istom se trenu stresla od jeze. Gotovo se ukočila.

'Jezero! Pa Žućo se utopio u tome jezeru,' prostruji joj misao i sve se oko nje promijeni. Stajala je na obali zaleđena jezera i gledala Žuću kako trči po ledu za lopticom koju je upravo bacila. Dotrčavši do loptice, zgrabio ju je zubima i okrenuo se prema obali te poskočio visoko u zrak, a onda se svom silinom spustio na led. Odjednom se našao u vodi. Kratko je vrijeme plivao, a onda se prednjim šapama uhvatio za čvrst ledeni blok. Pokušao se popeti. Bilo je sklisko. Ostao je u vodi. Iva je ukočeno stajala na mjestu i drhtala od pomisli da će se Žućo sigurno utopiti. Znala je da bi nešto morala žurno učiniti. Morala bi otići po njega. Napokon je skupila hrabrost i krenula na led. Izgledao je čvrst. Napravila je par koraka, a onda stala. Strah ju je svladao.

'Što ako propadnem? Tko će mi pomoći?' razmišljala je trenutak, a onda se osvrnula oko sebe. Samo su ona i Žućo bili tu. Bespomoćno je stajala kao prikovana za led. Još trenutak i Žućo više nije cvilio. Zaprepašteno je gledala u vodu gdje je još do maloprije plivao. Potekle su joj suze i vid joj se zamutio. Tijelom joj je prošla hladnoća kao udar hladna zimskog vjetra, a onda više ništa nije osjećala. Stajala je čekajući da se Žućo odnekud pojavi i da zajedno krenu kući. U stvarnost ju je vratilo glasanje vrana koje su letjele preko jezera. Kao probuđena, pogledala je oko sebe. Bila je sama.

'Vrane, otkud sada vrane?' pomisli. 'A Žućo? Nema ga. Utopio se. Da, utopio se, ali ja sam ga tražila.'

U tom se trenu stvori slika zaleđenoga jezera puna djece koja su se radosno klizala. Ona je bila među njima. Klizala je polako i gledala u led ne bi li vidjela Žućino tijelo u zaleđenoj vodi. Vjerovala je da će ga sigurno naći. Pretraživala je uz obalu, a zatim dalje, dalje i sve dalje. Došla je do sredine jezera. U jednom trenu led je popustio i ona se našla u vodi.

'Pa ja sam upala u jezero!'

Ta ju spoznaja potpuno zaprepasti. Jače otvori oči u nadi da će vidjeti put kojim bi se spasila. Ništa. Samo mrak.

'Gotovo je', pomisli, a onda osjeti radost. Mislima joj prostruji radosna spoznaja. Sada će sigurno sresti Žuću i moći će se igrati s njim kao nekad. U istom trenu nestade mrak i ona spazi Žuću koji je veselo mahao repom i plivao prema izvoru svjetla u daljini. Lice joj se pretvorilo u široki osmjeh, a pritisak u grudima je nestao. Žućo se okrenuo prema njoj. U zubima je držao žutu lopticu. Krenula je za njim.

Kad su Ivini roditelji dotrčali do jezera, zaprepastili su se. Ona je stajala na obali, gledala u nebo i desnom rukom mahala kao da nekoga pozdravlja. U lijevoj je ruci imala žutu lopticu. Bila je mokra, ali nasmijana. „Zbogom, Žućo!“ ponavljala je. Prišli su joj i brzo ju odveli kući.

Od tada Iva više nije plakala za Žućom, a žutu je lopticu čuvala na noćnome ormariću blizu uzglavlja.

AUTOR: Stjepan Crnić

Objavljeno u zbirci kratkih priča s natječaja za najbolju kratku priču Hrvatskog kulturno umjetničko prosvjetnog društva „Stanislav Preprek“ Novi Sad „Preprekova jesen 2021."