“Bok Jure! Pa gdje si ti? Nisam te vidio sto godina. Gdje si se skrio? Jesi li u penziji?”
Tako ti je to kada nekoga sretneš nakon nekoliko godina. Odmah želi sve saznati. Najbolje bi bilo da sam pisao dnevnik i sada ga samo tutnuo Anti pa neka ga na miru proučava. Tako bismo odmah mogli krenuti s pitanjima o vremenu i politici. Uostalom baš mi i nije do razgovora. Peče me cijela usna šupljina i ždrijelo. Reče doktorica da sam dobio gljivice od antibiotika koji pijem pa mi je prepisala drugi. I sad, na izlazu iz ljekarne naletim na Antu.
“Ja sam tu, a gdje si ti? Vratio si se doma?”
“Ma vraga! Došao sam malo na odmor. Bio sam na krstarenju Jadranom i sada ću biti par dana u Trogiru pa onda nazad u dijasporu.”
“Aha, lijepo. Baš mi je drago da smo se sreli.”
“Vidiš to ti je snaga misli. Jučer sam mislio kako te moram nazvati i evo danas naletim baš na tebe. Mislima sam te dozvao. Hajdemo nešto pojesti. Upravo sam krenuo ovdje na ručak.“
Restoran Riva taman je uz ljekarnu. Bolje rečeno terasa restorana je na samom ulazu u ljekarnu. Očito nam je bilo suđeno da se sretnemo.
„Ma kakav ručak? Ne mogu ništa pipnuti. Ništa ne mogu jesti. Pijem sokove, jogurte i Čokolino k'o malo dijete.“
„Ma daj! Na dijeti si?“
„Kakvoj dijeti? Vraga! Nadrapao sam sa zubima.“
„Sa zubima? Pa zar nisi ti imao problema s glavoboljom?“
„E moj Ante. Sve me strefilo. Prije par mjeseci dao sam napraviti most kako bih zatvorio rupu gdje fali šestica, lijevo gore. Sve je izgledalo dobro do prije desetak dana, a onda je krenula bol. Upalio se zub koji drži most – petica. Nije bilo pomoći pa se morao izvaditi. Zanimljivo je to da sam taj zub popravljao još kao student. Tada su napravili krunicu koju sam prije pet godina zamijenio novom - bijelom. I tako je to trajalo. Povremeno me uz glavobolju bolio i taj zub, no zubarica je mislila da je sve u redu. I sada, vidiš, nije bilo u redu. Na vrhu jednog korijena ostala je mala praznina i tu se stalno stvarao upalni proces. Izvadio sam zub i zubarica je izbrusila sljedeći, za novi most. Pio sam antibiotike da se rana ne upali i vidi vraga, dobio sam gljivice po usnoj šupljini i ždrijelu. Ništa ne mogu jesti.“
„Ali piti možeš. Hajdemo onda popiti kavu ili čaj.“
Baš mi se i nije išlo na kavu, ali nisam ga mogao odbiti. Stvarno se nismo vidjeli nekoliko godina, a uostalom, što bih radio doma? Uživao u bolu zuba i pečenju usne šupljine i ždrijela? Sjeli smo za prvi slobodni stol. Pažljivo sam srkao čaj i slušao Antina hvalisanja kako dobro zarađuje i živi otkako je otišao u inozemstvo.
“Evo, vidi kakvu sam vilu napravio! Veliki bazen, prostor za odmor ispod nasada kivija. Teren za tenis. Pravi raj. Blizu je plaža, a gosti mogu, ako baš žele, brzo doći u sam centar Trogira ili na plažu Medena.“
Po stoti put pokazuje slike na mobitelu. Gledam nezainteresirano. Nakon pola sata sjeti se da samo on priča.
„Vidi mene. Baš sam se raspričao. A kako ti živiš? Rješavaš zube, a jesi li se riješio one glavobolje?“
„Ma vraga! Mislim da se te glavobolje neću riješiti do smrti.“
“Ma daj!”
“Ma kad ti velim. Mislim da više ničega nema što nisam probao. Jedino još nisam bio kod babe vračare.“
„E vidiš, to ti je prava ideja. Što čekaš?“
„Ma daj, ne zajebavaj!“
„Što? Pa ako nitko ne zna kako izliječiti tu glavobolju, što ti preostaje? Kakva ti je to vražja glavobolja?“
„Pa sjećaš se da su još kada sam bio na faksu svi mislili da je to kronična upala sinusa ali nitko nije pogodio pravi lijek. Prvo sam se inhalirao sa svim i svačim. Koristio sam čak i obično sijeno. Konačni rezultat toga je da više ne podnosim miris eukaliptusa. Išao sam na preglede sinusa. Ništa posebno. Našli su uobičajenu devijaciju nosa. Skoro sam otišao na operaciju, no kako sam čuo da je mala vjerojatnost da će to dati dobar rezultat odustao sam.”
„E vidiš, možda si trebao na operaciju.”
“Da, možda. Išao sam poslije na onu magnetsku rezonanciju glave. I znaš što su mi našli?”
„Što?“
“Ništa. Doktor mi je rekao da nemam ništa u glavi. Baš sam se nasmijao. Rekao sam mu da to znam i sam i da nisam ni trebao ići na pregled. Nasmijao se i on, a onda je rekao da nije tako mislio.”
“Eto vidiš, ti si onda i znanstveno utvrdio da nemaš ništa u glavi”, reče Ante kroz smijeh.
“Da, sada imam crno na bijelo“, prihvatio sam smijeh i nastavio: „A poslije sam išao na pregled vida, sluha i ispitivanje na alergiju. Ništa se nije ustanovilo ali su mi ipak dali lijek protiv alergija. S time se sada šopam svaki dan. I još si kapam nos po cijele dane. Bol se smiri na desetak dana i onda opet. Već sam izludio od toga. A sad još i ova situacija sa zubom. Izgleda moj Ante da je to zub vremena, godina proizvodnje je u pitanju.“
„Je sada već jest, ali glava je tebe počela boljeti još na fakultetu. Znači ti si već tada bio star, a sada si bogme čisti Metuzalem. Onaj vječiti Broj jedan iz Alana Forda za tebe je mladić. Ha, ha, ha…“
„Bit će prije da je onaj vječno bolesni Jeremija, zdrav k'o dren u usporedbi sa mnom.“
Popio sam čaj i odlučio krenuti doma. Ante mi je poželio brzo ozdravljenje.
“I riješi se te glavobolje već jednom! Nađi neku babu vračaru!“ dobacio je na rastanku.
„Da, riješi se! Idi kod vračare! Reci: „Iš glavobolja!“ i sve je riješeno. Lako je njemu filozofirati“, mrmljao sam si u bradu.
…
Ante mi je jutros poslao poruku. Idući tjedan dolazi u Trogir, baš kao i lani. Predlaže da se nađemo na kavi i pretresemo aktualnosti. Poruka me obradovala kao što čokolada obraduje malo dijete. Jedva čekam da se vidimo. Moram mu se pohvaliti. Izliječio sam glavobolju. Isprva, ni sam sebi nisam vjerovao da je to tako, ali vrijeme je potvrdilo izlječenje. Desetak dana nakon našeg susreta prošle godine, riješio se moj problem sa zubima. Upala se smirila i napravio sam novi most. Bio sam sretan što me za vrijeme tog problema nije uhvatila i glavobolja. Vrijeme je prolazilo, a glavobolja se i dalje nije pojavljivala. Napokon sam shvatio da je njen izvor očito bio u zubu kojeg sam izvadio. Šteta što to nitko prije nije povezao. Da me je barem netko opalio po njemu pa da sam ga morao izvaditi. Riješio bih se te glavobolje mnogo godina ranije. Na kraju, ostaje mi utjeha - bolje ikad nego nikad. Sretan sam i zadovoljan. Sada mogu Anti reći da sam napravio kako je tražio prije godinu dana: riješio sam se glavobolje i to bez babe vračare.
Objavljeno u zbirci kratkih priča „Priča se (p)o gradu“ s VIII natječaja za najbolju neobjavljenu priču gradske knjižnice Trogir 2022. godine
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.